Kozarčeva 22, 10000 Zagreb, Hrvatska/Croatia   |   e-mail: hps@hps.hr   |   tel: 01/4823-624, tel/fax: 01/4824-142



Iz planinarske prošlosti

Zlatna knjiga hrvatskog planinarstva prof. dr. Željka Poljaka Hrvatska planinarska prošlost iznimno je bogata i nemoguće ju je predstaviti u sažetom obliku. Na ovim stranicama može se pronaći nekoliko izabranih kratkih zanimljivosti iz povijesti svjetskog i hrvatskog planinarstva, preuzetih iz planinarskog povijesnog leksikona »Zlatna knjiga hrvatskog planinarstva« prof. dr. Željka Poljaka.

Zanimljivosti iz planinarske prošlosti


Uvodni dio

Hrvatsko planinarstvo ističe se u obitelji tjelesne kulture kao grana s izraženom kulturnom nadgradnjom, raznolikošću djelovanja i a u svjetskim razmjerima neobičnom širinom, jer uz planinarstvo, alpinizam, sportsko penjanje i ekspedicionizam obuhvaća speleologiju, planinarsko skijanje i izletništvo. Hrvatski planinari protagonisti su turizma u svojoj zemlji jer su izgradnjom više od stotine planinarskih kuća i markiranjem staza prokrčili put u brojna nepristupačna područja. U znanstvenom pogledu bili su prvi istraživači nepoznatih područja Gorske Hrvatske, a ni danas im nema premca u istraživanju podzemnog reljefa Dinarskoga gorja. Prvi hrvatski promicatelji zaštite prirode u Hrvatskoj bili su mahom planinari i njihovu nastojanju treba zahvaliti osnivanje naših prvih nacionalnih parkova i prirodnih rezervata. Zahvaljujući emotivnom pristupu, planinari se do najnovijeg vremena beskompromisno opiru gospodarskim posezanjima za planinskom prirodom i najbolji su saveznici suvremenom ekološkom pokretu.

Hrvatsko planinarstvo u svjetskim razmjerima ističe nekoliko povijesnih činjenica i neobičnosti, koje svijetu nisu dovoljno poznate. Hrvat Petar Zoranić Ninjanin napisao je 1536. prvu planinarsku knjigu na svijetu (»Planine«, tiskane u Veneciji, 1569). Iako Hrvati nisu alpski narod i unatoč tome što u Hrvatskoj nema nijednog vrha višeg od 2000 metara, deveti su narod na svijetu koji je osnovao planinarsko društvo, iste 1874. godine kad i Francuzi. Prvi hrvatski alpinist bila je žena, ilirka Dragojla Jarnević (1812-1875), koja se davne 1843. uspela kroz stijenu Okića i podrobno opisala taj uspon u svom Dnevniku. Hrvatski planinari istražili su nekoliko jama dubljih od tisuću metara, među njima Lukinu jamu na Velebitu koja je tada po dubini bila deveta na svijetu. Splitski alpinist Stipe Božić dva puta je nogom stao na najviši vrh svijeta, a uz to je osvojio najviše vrhove svih kontinenata te o tome napisao knjigu »Sedam vrhova« i snimio TV-seriju. Godine 1991., kada je Hrvatska primljena u Međunarodnu federaciju planinarskih saveza (UIAA), bila je na 10. mjestu po broju članova, a Hrvat Ivica Piljić vodio je u početnom razdoblju Međunarodnu komisiju sportsko-penjačkih udruga. Na Antarktici postoji vrh Hrvatska, u Andama Zagrebački smjer u stijeni Huandoya, u norveškim stijenama Velebitfjeld, u afričkoj stijeni Kaga Tong smjer Croatica – tako su ih nazvali hrvatski penjači koji su tamo prvi stali svojom nogom.

Na vrh

Što je planinarstvo?

Planinarstvo je vrlo širok pojam koji nije ograničen ni pravilima ni ideologijama. U organizacijskom je pogledu sastavni dio fizičke kulture zbog tjelesne aktivnosti kojoj je svrha unapređivanje zdravlja. U planini nalazi zadovoljstvo običan izletnik, penjač, znanstvenik, istraživač, čovjek željan odmora, rekreacije, prirodnih ljepota, širokih vidika i novih doživljaja. Svima je zajedničko svojstvo smisao za prirodu. Iz toga proizlazi da je planinarstvu tjelesno naprezanje samo sredstvo, a cilj mu je i sadržaj u duhovnom području, pri čemu se odlično dopunjuju tjelesno i duševno doživljavanje. Uz to, planinarsko kretanje proširuje i povećava znanje, fizičku sposobnost, snalažljivost, prilagodljivost i sposobnost za društveni život. Svaki planinar bira za cilj svoga pohoda takvu planinu koja mu odgovara po sklonostima, sposobnostima i drugim mogućnostima, a u nju ne ide zbog koristoljublja nego radi osobnog zadovoljstva i uživanja.

Na vrh

Oetzi – prvi "planinar" u povijesti čovječanstva

Mjesto u Oetztalskim alpama gdje je pronađen Oetzi Godine 1991. uzbudio je cijeli znanstveni svijet nalaz dobro očuvanoga ljudskog tijela koje je izbacio ledenjak u Oetztalskim Alpama na talijansko-austrijskog granici. Riječ je o čovjeku koji je u mlađe kameno doba, oko 3000 godina prije Krista, završio život u ledenjaku. Oetzi, kako su ga popularno nazvali, bio je pastir prilično dobro opremljen za visoku planinu, visok oko 160 cm i oboružan lukom od 182 cm i 14 strelica. Uza se je imao kresivo i malo alata. Tijelo je bilo tako dobro konzervirano da su ga znanstvenici mogli bolje proučiti nego egipatske mumije iako su one mlađe. Dakako, nikad nećemo doznati što je Oetzija ponukalo da se penje tako visoko u planinu, gdje je vjerojatno umro od smrzavanja. (HP 1992, 47).

Na vrh

Alpinisti Aleksandra Velikog

Najveći osvajač u povijesti svijeta, ratnik-pustolov Aleksandar Veliki (356-323. pr. Kr.), koji je osvojio pola antičkoga svijeta, izveo je prvi zabilježeni alpinistički pothvat u svjetskoj povijesti. Stigavši na svom velikom vojnom pohodu 334. pr. Kr. do zapadnog Pamira, našao mu se na putu jedan dobro utvrđeni baktrijski grad. S jedne su ga strane branile zidine, a s druge štitila okomita zaleđena stijena Sogdian. Dosjetljivi Aleksandar – sjetimo se kako riješio Gordijski čvor – unajmio je gorštake iz plemena Agrijana i platio ih da se noću popnu kroz zaleđeni Sogdian uz pomoć željeznih klinova i lanene užadi. Kad su Baktrijci ujutro vidjeli neprijatelja iznad svojih glava, u strahu su Aleksandru otvorili vrata svoga grada. Pa ako u tom opisu možda i ima ponešto legende, dobro je smišljena i posve u skladu sa suvremenom alpinističkom tehnikom. (HP 1995, 43)

Na vrh

Hannibal svladava Alpe

Hanibal prelazi preko Alpa Veliki kartažanski vojskovođa Hannibal (247-183. pr. Kr.), poznat kao jedan od najvećih antičkih stratega, pokušao je 218. pr. Kr. srušiti Rimsko carstvo. Na putu iz Afrike izveo je usput u Alpama nevjerojatan podvig: s vojskom, komorom, pa čak i slonovima prešao je preko snježnih i zaleđenih Alpa te se iznenada pojavio pred užasnutim Rimljanima. Poznata je ona panična rečenica kojom je glasnik rimskom senatu javio opasnost: »Hannibal ante portas!« Rimski povjesničar Plinije je opisao kako je Hannibal krenuo iz Afrike s 38 tisuća pješaka i osam tisuća konjanika te nakon pet mjeseci napredovanja, neprestano uz borbu, stigao do Alpa. Afrikanci naviknuti na sunce i toplinu morali su svladati snijeg i hladnoću. Kritično mjesto bio je zaleđeni prijevoj gdje su se mnogi borci, zajedno s konjima i slonovima, odsklizali u nepovrat i tu se njegov pothvat zamalo izjalovio. Hannibal se napokon domislio kako da utre put preko zaleđene stijene. Na kritičnim mjestima dao je paliti vatre i, kad bi se stijene ugrijale, polijevao ih vinskim octom, uslijed čega su se mrvile. Pukotine je ponovno zagrijavao i zatim ih povećavao ručnim alatom. Tako je uređena »cik-cak« staza niz koju su se spustili i ljudi i slonovi. Stigavši u Italiju Hannibal je izgubio gotovo pola vojske i, na kraju, nije uspio osvojiti Rim, no to je već druga priča...

Na vrh

Uspon Filipa V. Makedonskog

Makedonski kralj Filip V. Makedonski (238-179. pr. Kr.) izveo je u idućem stoljeću prvi poznati planinarski uspon u našoj blizini, negdje na Balkanskom poluotoku. Prema antičkom povjesničaru Titu Liviju (21. glava u XI knjizi njegovih djela), taj se kralj, pripremajući se za osvajački rat, uspeo 181. pr. Kr. na najviši vrh gore Hemus, nadajući se da će s vrha vidjeti svu svoju zemlju od Jadranskog do Egejskog mora. Uspon je bio vrlo težak. Trajao je tri, a silaz dva dana, što za čovjeka u dobi od 57 godina, makar jahao i na konju, nije bio mali napor. Na vrhu se teško razočarao jer je bio obavijen maglom, no to ga nije omelo da ovdje postavi žrtvenik bogu Zeusu. Dvije tisuće godina poslije toga razvila se polemika koji je vrh bio taj Hemus i kako se danas zove. Neki su mislili da je to Ljuboten u Šar-planini koji se nekoć smatrao najvišim na Balkanu, Bugari su navijali za Musalu, Rilu ili Staru planinu, ali se ni sami među sobom nisu mogli složiti koji je to od ta tri vrha, a jedan je srpski geograf ponudio kao kompromisno rješenje Solunsku glavu (2540 m) južno od Skoplja s koje se, po narodnoj predaji, vidi Solun na Egejskom moru. Pitanje je i danas otvoreno. (HP 1962, 79)

Na vrh

Francesco Petrarca – prvi »pravi« planinar

Francesco Petrarca prvi je čovjek za kojeg se pouzdano zna da je u planine išao s planinarskim pobudama Prije gotovo sedam stoljeća, u proljeće 1336, u vrijeme dok je živio u francuskom gradiću Vaucluseu, talijanski renesansni književnik Francesco Petrarca (1304-1374) popeo se sa svojim bratom Gerardom na 1909 m visoki Mount Ventoux i, oduševljen vidikom, 20. travnja opisao uspon u pismu svojim poznanicima (Epistole familiares, IV, 1). Bio je to prvi dokumentirani uspon u planinu isključivo radi osobnog zadovoljstva, pa zato taj dan mnogi smatraju rođendanom planinarstva. Petrarca je zanosnim riječima opisao radost otkrića i prirodne ljepote u kojima je doživio »duboko uznošenje prema božanskim visinama«. Tako, je, među ostalim, napisao: »Najprije me je prijateljski dirnuo čist i fin lahor kakav nikada ranije ne oćutjeh, kao i slobodnije i prostranije lutanje pogledom. Ostadoh zapanjen, kao ukopan, od toga neobičnog zraka i prostranog prizora. Pogledah oko sebe, oblaci pod nogama … zatim pogledah prema Italiji, kamo teži moja duša, evo Alpa prekrivenih ledom i snijegom … učiniše mi se tako blizu, a bijahu tako daleko.« Tako je taj prvi »moderni intelektualac« ili »slavuj iz Vauclusea«, osim svoje ljubljene Laure, ovjekovječio i planinarski uspon. (NP 1981, 259; HP 2002, 273)

Na vrh

»Planine« Petra Zoranića - prva planinarska knjiga na svijetu

Planine Petra Zoranića - prva planinarska knjiga na svijetu Prvu knjigu o planinama u povijesti svjetske književnosti napisao je 1536. na hrvatskom jeziku starohrvatski pjesnik Petar Zoranić Ninjanin (1508-1569?). Povjesničari pogrešno tvrde da je prvu knjigu posvećenu planinama napisao Konrad von Gesner iz Züricha. Istina je da je njegova knjiga o gori Pilatusu tiskana 1555. godine, dakle 14 godina prije Zoranićeve, ali je Zoranić svoju knjigu napisao 19 godina prije nego je Gesner tiskao svoju. Istina je i to da je Gesner tim svojim djelom znatno utjecao na suvremenike i kasnije naraštaje te da početke planinarstva povezujemo s Alpama i njihovim otkrivanjem. Budući da su Planine pisane hrvatskim jezikom, ostale su tadašnjem kulturnom svijetu nepoznate. I dok je Gesnerova knjiga postala gotovo planinarskom biblijom, svi su primjerci Zoranićevih Planina nestali u ruševinama i ratnim požarima koji su zadesili Dalmaciju, tadašnje kulturno središte Hrvata. U balkanskoj povijesnoj tragediji hrvatsko su narodno područje razgrabile tri velesile: Turska, Venecija i habsburška država. Ipak, sreća u nesreći: sačuvan je jedan jedini originalni primjerak ovoga dragocjenog djela starohrvatske književnosti. Danas ga čuva Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Dakle, hrvatska planinarska književnost započela je 1536. godine. (HP 1924, 182)

Na vrh

Hrvatska speleologija među prvima u svijetu

Kao što Zoranića smatramo pretečom našega planinarstva, tako moramo Ivana Lovrića (1754-1777) priznati za prvoga poznatog hrvatskog speleologa. On je u svojoj knjizi Bilješke o »Putu po Dalmaciji« opata Alberta Fortisa (tiskanoj na talijanskom jeziku 1776. u Veneciji) dao tako dobru speleološku studiju, da joj je u tadašnje doba teško naći premca u svijetu (početkom svjetske speleologije smatra se 1854. kad je A. Schmidl u Beču objavio na njemačkom jeziku knjigu o spiljama slovenskoga krasa). Lovrić je podvrgnuo kritici glasoviti »Put po Dalmaciji« (Venecija 1774-6) talijanskog putopisca Fortisa jer je bio nezadovoljan njegovim opisom svoga zavičaja. Iako Fortisu moramo biti zahvalni što je kulturnoj Europi, željnoj znanja o balkanskim zemljama, otkrio Dalmaciju, dotad slabo poznat dio svijeta, nesumnjivo je da je Lovrić, kao rođeni Sinjanin, bolje poznavao svoj zavičaj od stranca koji nije ni dobro znao hrvatski (ipak je preveo Hasanaginicu na talijanski). U poglavlju Podzemno putovanje Fortis je prilično površno i romantičarski opisao Rudelića pećinu kod izvora Cetine i neka okolna područja, što je Lovrić svojim djelom ispravio. Da bi postigao uspjeh, trebao je, dakako, svoje djelo objaviti na istom jeziku kao i Fortis (hrvatski prijevod Lovrićeve knjige objavila je JAZU u Zagrebu 1948. g.). Lovrić nije dosegao Fortisa književnom kvalitetom, uostalom, bio je tek mladić od 22 godine (umro je 1777. od tuberkuloze), no tim više valja cijeniti njegovu moć zapažanja i objektivnost u opisima. Upravo je neshvatljivo da je čovjek s tako kratkim životnim iskustvom mogao tako točno opisati jednu spilju (Gospodsku pećinu) i tako zrelo zaključivati o hidrogeografskim pojavama u doba kad su speleologija i kraška hidrografija bile još nepoznati pojmovi. Posebno valja istaknuti vjeran prikaz i uvjerljive zaključke unatoč nestašici bilo kakve speleološke opreme, uz rasvjetu bakljama. Dakle, Lovrića valja smatrati prvim hrvatskim speleologom, a 1776. početkom naše speleologije utemeljene na objektivnim istraživanjima. (NP 1973, 193)

Na vrh

Juriš na Mont Blanc

Spomenik prvim osvajačima Mont Blanca u Chamonixu Švicarski geolog Horace Bénédict de Saussure (1740-1799) preselio se iz Geneve u Chamonix pod Mont Blancom da bi proučavao ledenjake. Tu ga je zadivio Mont Blanc (4807 m) i on raspiše veliku novčanu nagradu onome tko se prvi uspne na najviši vrh Europe. Mještanin Jacques Balmat nekoliko se puta pokušao domoći vrha i nagrade, no to mu je uspjelo tek kad se udružio s 26-godišnjim liječnikom Michael-Gabrielom Paccardom.
»Onda doktore, jeste li se odlučili? Bojite li se hladnog snijega i provalija?«
»S vama se ne bojim ničega, vrijeme je da se napokon popnemo na taj krtičnjak.«
Na vrh su krenuli gotovo potajno 8. kolovoza 1786. i na vrhu bili idućega dana, što se s glavnog trga u Chamonixu lijepo moglo pratiti dalekozorom. Danas je na tom trgu spomenik sa Saussureovim kipom koji ga predstavlja kako zajedno s Paccardom promatra Mont Blanc. Zanimljivo je da je silaz bio mnogo teži, jer je Paccard dobio snježno slijepilo, a Balmatu je lice bilo spaljeno od sunca. Osim toga su se posvađali oko toga tko ima veće zasluge. Iduće godine se i Saussure popeo na vrh u društvu s dvadesetak vodiča i suputnika, a Balmat ne samo da je osvojio novčanu nagradu, nego je postao nacionalni junak a kralj Sardinije dodijelio mu je titulu Balmat du Mont Blanc. (HP 2002, 221).

Na vrh

Ilirka Dragojla Jarnević – među prvim alpinistkinjama na svijetu

Prvi penjački podvig u hrvatskim planinama izvela je Ilirka Dragojla Jarnević Poslije Zoranića, nakon nekoliko stoljeća kulturnog zastoja, Ilirski je preporod ponovno počeo buditi smisao za duhovne vrijednosti, zanimanje za vlastitu domovinu i za upoznavanje njezinih ljepota. U tom razdoblju, u kojem još uvijek ne možemo govoriti o pravim planinarima nego tek o njihovim pretečama, izveden je prvi poznati penjački pothvat u povijesti našega planinarstva. Posebna je zanimljivost i možda svjetski kuriozitet da je prvi hrvatski penjač bila žena. Ilirkinja Dragojla Jarnević (1812-1875) iz Karlovca, učiteljica i književnica, opisala je svoj buran i gotovo avanturistički život u Dnevniku (u cijelosti je tiskan tek 2000. u Karlovcu). Ta impulzivna žena, koja se nikad nije udavala, priuštila je sebi bez predrasuda sve što život pruža. Iz njezina je Dnevnika vidljivo da je rado pohađala planine. Pri tom je doživjela i opasnih pustolovina, npr. razbojstvo u Lici. Za nas je najzanimljivija njezina želja da se uspne kroz stijenu, još k tome u doba kad u svojoj sredini za takav pothvat nije mogla naći istomišljenika ni među muškarcima. Ipak je 1843. nagovorila jednoga svog znanca da je prati na usponu kroz stijenu Okića u Samoborskom gorju, danas poznatu kao penjačko vježbalište naših alpinista. U svome je Dnevniku taj podvig potanko opisala: Strašno stermi i skliski put prieko onog kamenja i porušenih razvalina bi s pogibelju skopčan i plazenje po njemu vratolomno, ali moja želja, na verh dospjeti, čini me svu pogibeo prezirati, i ja, cipele iz nogu uzamši, a odeću oko mene usko gori zadevenu, pustih se kao mačka gori plaziti... Moj drug, videći mene ovak plaziti, udivljeno stane i reče: »Gospodično! Tako mi boga i moga poštenja! Ja vam se moram diviti. Ja sam bio soldat i mnogi sam već vratolomni put činio, nu na ovakovom jošte ne bijah nikada ...«. Nu meni se to šala viđaše i srietno doplazismo i dovukosmo se na verh. (NP 1973, 19)

Na vrh

Alpine Club u Londonu – prvi u svijetu

Osnivači Alpine Cluba u Londonu U londonskom Ashley's hotelu sastalo se 22. prosinca 1857. jedanaestero engleskih alpinista i osnovalo prvo planinarsko društvo na svijetu – Alpine Club. Na sastanku 19. siječnja 1858. pripremljen je pravilnik, koji je usvojen 3. veljače. Prvi predsjednik bio je John Ball, potpredsjednik E. S. Kennedy i tajnik Hinchcliffe. Klub i danas postoji, a svijetu je poznat po svom glasilu Alpine Journal, koji, također, i danas izlazi. Uvjeti za učlanjivanje bili su naoko blagi: preporuka dvojice članova, nekoliko sezona u Alpama ili drugom visokom gorju s »najmanje 20 dobrih vrhova« i, naravno, da budu Britanci. Budući da Engleska nema visokih planina - najviši vrh je Snowdon (1085 m), koji se, uostalom i ne nalazi u Engleskoj nego u susjednom Walesu – kandidati su morali putovati u Alpe, što je u tadašnjim prilikama bilo slično, ako ne i teže, nekoj današnjoj himalajskoj ekspediciji. Na pitanje zašto su prvi u svijetu bili baš Englezi koji ni nemaju pravih planina, odgovor je vjerojatno u dvjema njihovim značajkama: avanturizmu i osvajačkom duhu usmjerenom na »ostatak svijeta«. Sedamnaest godina poslije njih osnovali su svoje društvo i Hrvati, ali s plemenitijom svrhom, radi istraživanja gorovitih dijelova svoje vlastite domovine.

Na vrh

Drama na Matterhornu

Tragedija na Matterhornu U povijesti svjetskog alpinizma jedno od najuzbudljivijih poglavlja je osvajanje Matterhorna. Ta alpska stijena, što se poput orijaške piramide, oštrih i gotovo okomitih bridova, diže na švicarsko-talijanskoj granici dugo je odolijevala planinarima iz obiju država. Mještani su konačno zaključili: »Luđak je svatko tko želi na vrh, to je samo za Engleze.« Godine 1857. doista započinju engleski juriši, ali opet bezuspješno. Tada se u bitku upleo i mještanin Antoine Carrel sa svojim ljudima i skovao tzv. »talijansku zavjeru«: odlučili su da zbog prestiža preteknu strance i 1860. započeli utakmicu s mladim Englezom Edwardom Whymperom. Nakon svoga sedmoga bezuspješnog pokušaja, Whymper je iz Engleske dopremio dugačke ljestve i mnogo užeta te se 14. srpnja u uzbudljivoj utakmici prvi popeo na vrh s ekipom od pet članova i vodičima Michaelom Crozom i Peterom Taugwalderom. Na silasku se dogodila katastrofa: puklo je sigurnosno uže i četvero ljudi je poginulo. Taugwalder je osumnjičen da je u panici prerezao uže da sebi spasi život, a Whymper je zbog toga bio i na sudu. (NP 1951, 53) Ožalošćeni Carrel je svoj životni san uspio ostvariti tek dva dana poslije, a Whymper je u svojoj knjizi »The Ascent of the Matterhorn« dao ovaj savjet: »Ne prenagljujte se, pazite na svaki korak, a na početku mislite kakav će biti svršetak«.

Na vrh

Osvajanje Everesta

Tensing Norgay na Mount Everestu 29. 5. 1953. Nakon Herzogova uspjeha na Annapurni 1950. postao je za Engleze uspon na najviši vrh svijeta pitanje prestiža, pa su uprli sve snage da prvi stignu na Everest. Organizirali su ekspediciju u vojničkom stilu i na čelo joj stavili 45-godišnjeg pukovnika Johna Hunta koji je pothvat shvatio kao strateški zadatak. Nije bilo improvizacija ni zadovoljavanja raznih individualnih želja, a Šerpe su požrtvovno obavili svoj posao visinskih nosača do najviših logora. U jurišnoj ekipi bio je pčelar Edmund Hillary iz Novog Zelanda i iskusni Tensing Norgay, nepalski Šerpa, kome je to bio već sedmi pokušaj uspona. Na vrh su stigli 29. svibnja 1953. (NP 1983, 99; 1993, 102). Tensing je poslije rekao: »Cijeloga sam života čekao na taj trenutak Nisam osjećao glad, žeđ ni strah. Nisam mislio na obitelj, dom i opasnost. Sada je moj san ostvaren. Ja sam sretan čovjek.« (NP 1959, 213) Hillary je za taj uspon nagrađen plemićkom titulom, a Tensingovu sreću pomutili su znatiželjnici stalnim salijetanjem da otkrije tajnu tko je od njih dvojice prvi bio na vrhu, premda su potpisali zajedničku izjavu da su stigli »gotovo istodobno«.

Na vrh

Saski kralj Friedrich August II. kao hrvatski planinar

Pod tim naslovom opisao je prvi urednik Hrvatskog planinara Dragutin Hirc 1901. godine osebujnu ličnost kralja-botaničara, koji je pasionirano obilazio hrvatske planine proučavajući floru. Friedrich August II. (1797-1854) saznao je da je grof Blagay, potomak hrvatske velikaške porodice, otkrio novu vrstu likovca Daphne Blagayanu te je stoga, zainteresiran za hrvatsku floru, poduzeo dva velika putovanja u Hrvatsku. Na njima su ga pratili mnogi naši i strani znanstvenici i ugledne ličnosti, među ostalima i tadašnji pukovnik, a poslije hrvatski ban Josip Jelačić. Na prvom putovanju 1838. obišao je Klek, Velebit, Biokovo, Učku i Zmijsko brdo na Pelješcu, a na drugom 1845. Golu Plješivicu i ponovno Velebit. Prvo putovanje opisao je Tršćanin B. Biasoletto 1840, drugo E. Reichart 1845, a osim toga izašao je niz publikacija o botaničkim nalazima. Kralj je našao tri nove biljke koje su po njemu i nazvane, jednu u Istri, drugu u Dalmaciju i treću u Crnoj Gori. Onu iz Dalmacije nazvao je gore spomenuti Roberto Visiani Centaurea Friderici Augusti. Iako okrunjena glava, kralj je morao imati vrlo dobru kondiciju. Tako je npr. jednoga dana, kada se u Biokovu popeo na Sv. Juru, pješačio punih 16 sati. Poginuo je u 57. godini života nesretnim slučajem: nespretno je pao iz kočije i zadobio prijelom lubanje. Tadašnja njegova putovanja po našim planinama znatno su pridonijela njihovoj popularizaciji i u nas i u stranom svijetu.

Na vrh

Povijesni susret u Ogulinu

Prilikom svoga posjeta Kleku, prof. dr. Johannes Frischauf iz Graza upoznao se u travnju 1874. u Ogulinu s književnikom Budom Budisavljevićem (1843-1919), tada tridesetogodišnjim upravnim činovnikom, i sa sinom bana Mažuranića Vladimirom Mažuranićem, te ih upozorio na potrebu osnivanja planinarskog društva u Hrvatskoj.

Frischauf je potražio Budisavljeviću da mu nađe vodiča za uspon na Klek, što je ovaj i učinio, a sutradan su se »siti narazgovarali, ponajviše o kulturnoj zadaći i o domašaju sviestna rada planinarskih udruga« (HP 1898, 36; NP 1958, 250). Johannes Frischauf (1837-1924), po zanimanju profesor matematike na Sveučilištu u Grazu, bio je dobar poznavalac hrvatskih planina i osvjedočeni prijatelj slavenskih naroda u Austro-Ugarskoj monarhiji. Frischauf je bio toliko očaran ljepotama hrvatskih planina da je o njima ne samo mnogo pisao i objavio prvi vodič, nego nastojao da i Hrvati osnuju planinarsko društvo kakvo su u to doba već imali Austrijanci.

Oduševljen Frischaufovom idejom, Budisavljević je odmah pisao u Zagreb svom prijatelju Gjuri Pilaru (1846-1893), profesoru geologije na zagrebačkom sveučilištu, neka sa svojim prijateljima poradi na osnivanju društva. Pilar se dao na posao i počeo među svojim profesorskim drugovima i zagrebačkim građanima širiti tu misao, te je 15. listopada 1874. sazvao osnivački sastanak Hrvatskog planinskog družtva, prve planinarske organizacije u Hrvatskoj.

Planina Klek - kolijevka hrvatskoga planinarstva Na vrh

Hrvati - deveti narod s planinarskim društvom

Znak HPD-a Naše je planinarstvo po svojoj tradiciji i karakteru kulturna pojava s kojom se Hrvati s pravom mogu ponositi. Naime, u početnom razdoblju prilično se razlikovalo od planinarstva u drugim narodima. U alpskim zemljama glavna je svrha planinarstva bila osvajanje vrhova, Slovensko planinsko društvo (osnovano 1893) odigralo je važnu ulogu u obrani slovenske zemlje od germanizacije, Srpsko planinsko društvo (osnovano 1901) usmjerilo je dobar dio svojih snaga na razvijanje putničkog turizma, Bosansko-hercegovački turistički klub (osnovan 1892. na poticaj austro-ugarskih okupacijskih vlasti) u početku nije imao slavenski karakter. Članovi HPD-a u 19. stoljeću bili su mahom istaknuti znanstveni radnici, akademici i sveučilišni profesori, koji su se koristili planinarstvom kao znanstvenim sredstvom, zbog čega HPD-u pripada osobito mjesto u hrvatskoj znanosti i kulturi.

Na vrh

»Prva laznja Hrvatskog planinskog družtva«

Ciljevi prvog organiziranog planinarskog izleta bili su Oštrc i Plešivica u Samoborskom gorju Prvi društveni izlet u povijesti našega planinarstva organizirao je HPD 17. i 18. svibnja 1875. godine. Opisao ga je pod gornjim naslovom dr. Gjuro Pilar u zagrebačkom dnevniku »Obzoru« 19. svibnja:
»Prva laznja društva bje opredieljena na 17. svibnja na Duhovski ponedeljak, a predmet laznje bio je Oštrc i Plješivica, dva briega rastavljena liepom dolinicom, u kojoj leže Rude blizu Samobora. Isprva se bilo prijavilo 25 članovah za tu laznju, no malopomalo se je broj učesnika smanjio uslijed raznih zapreka, tako da se napokon od onih koji su stalno obećali samo 12 njih na kolodvoru nađe. Ti učesnici jesu: predsjednik dr. Schlosser, potpredsjednik Torbar, g. Crnadak, Danosić, Dizdar, dr. Kolarić, dr. Kišpatić, dr. Pilar, dr. Pliverić, dr. Plohn, Sabarić i Šarić... Večernjim vlakom krenu družba željeznicom do Podsuseda, gdje ih dočeka srdačnim pozdravom ljekarnik Švarc, povjerenik družtva za Samobor. Na desnoj obali Save (kuda se prevezoše splavi) bijahu u pripravi troja kola, te veselo, pače pjevajući prispješe planinci u Samobor... Idućeg dana oko 7 sati bijaše družtvo u Rudah, oko 8 i pol na Oštrcu 2298 stopa nad morem. Premda to napram alpinskom velegorju neznatna visina, to se ipak ovaj brieg, kako mu i ime kaže, odlikuje svojom strminom, oštrinom, te spada među teže pristupne briegove naše domovine ... Slika bijaše toli dražesna da je i ne kušamo opisivati, to će i onako svatko zaželiti, da se sam tih slasti u naravi užije. Počinak od jednog sata i mali zajutrak oporavi družtvo, te se ono krenu nizbrdice strmo kroz prodor do vrela, gdje se odmor uz najsvježiju vodu ponovi. Nastaviv ovaj put Plješivičkom cestom, krenu družtvo na sam vrh Plješivice 2470 stopa visok, kamo iza pospješnog penjanja oko 2 sata popodne prispije ... Povratak u Samobor pješke bijaše ugodan i lastan, a dobra večera u čitaonici priređena završi ugodan, prem trudan dan.«

Na vrh

»Gradska kuća« na Sljemenu, naš prvi planinarski dom

HPD je već u svojim počecima planirao izgradnju planinarske kuće na Sljemenu iznad Zagreba, no za to nije imao dovoljno novaca. Izgleda da je zagrebačka općina u to doba imala mnogo više razumijevanja za planinare nego danas, jer je na molbu HPD-a zaključila 22. prosinca 1877. da se kod sljemenskog izvora (ispod tzv. Činovničke livade) sagradi kuća s dvostrukom namjenom: u prizemlju će biti stan lugara, a prvi je kat namijenjen HPD-u. Odatle i njezino popularno ime »Gradska kuća«. U povijesti našeg planinarstva »Gradska kuća« je odigrala važnu ulogu jer je punih šest desetljeća (do požara 1936.) bila žarište planinarskog života.

Gradska kuća na Sljemenu, naš prvi planinarski dom Na vrh

Premužićeva staza

Premužićeva staza, remek djelo planinskog graditeljstva Šumarskog inženjera Antu Premužića i Ivana Krajača povezala je neizmjerna ljubav prema Velebitu i oni su planinu istraživali niz godina. Krajača se može smatrati i prvim istraživačem velebitskih špilja. Temeljito je istražio golemu jamu Vrtlinu u južnom Velebitu i objavio nalaze zajedno sa skicom (HP 1932, 268), a s Premužićem se spustio u Varnjaču u Rožanskim kukovima (HP 1930, 99). Zajedno su se probijali kroz neprohodne kukove, noćili u divljini pod vedrim nebom i pri tom stvarali zamašne planove. Najvažniji od njih su i ostvareni: Rossijevo sklonište, kuća na Zavižanu, tiskanje vodiča po Velebitu i turistička staza uzduž planine. Za tu stazu Krajač je namaknuo novac, a Premužić je svoj dio posla izveo na genijalan i dosad nenadmašen način. Pod njegovim vodstvom sagrađena je 50 km dugačka staza od Zavižana do Baških Oštarija kroz najneprohodnija velebitska područja. Gradnja je trajala tri godine (1930-33) i na njoj su siromašni Podgorci za vrijeme gladi zarađivali kruh kojim su spašavali svoje obitelji. Svatko tko danas, nakon osam desetljeća, prolazi tom stazom sa čuđenjem i poštovanjem odaje priznanje njezinim tvorcima.

Na vrh

Kako su Hapedaši »razgrabili« Rožanske kukove

Vrh Krajačeva kuka na sjevernom Velebitu HPD-ovi čelnici su 1927. godine izazvali prilično negodovanje kad su počeli pojedinim stijenama u Rožanskim kukovima davati svoja imena. Počelo je tako da je predsjednik Pasarić 1927. kuću na Zavižanu nazvao Krajačevom, a taj mu se odužio pa je kuk iznad Rossijeva skloništa nazvao Pasarićevim. Godine 1929. Krajač nastavlja, pa jedan kuk imenuje u čast svoga prijatelja Premužićevim tornjem, a drugi Poljakovim tornjem (HP 1930, 152). Iste godine nastoji u jednom članku »sistematizirati« kukove (HP 1930, 246), pa je izabrao jedan od njih i bez ustručavanja ga nazvao svojim imenom. Tako su »svoje« kukove dobili još Dragutin Hirc, Vjekoslav Novotni i Ljudevit Rossi. HPD-ovi rivali iz HTK »Sljeme« ismijavali su takvu praksu, tvrdeći da HPD-ova vrhuška, sjedeći za stolom i nadahnuta rujnim vincem, međusobno dijeli velebitske vrhove. Nažalost, nakon raseljavanja velebitskih gorštaka danas nitko više ne zna narodna imena pojedinih kukova, pa smo iz praktičnih razloga i mi prihvatili tadašnje eponime, među njima i Krajačev kuk.

Na vrh

Zaboravljeni botanički vrt na Sljemenu

Znak Botaničkog vrta na Sljemenu Uoči Drugog svjetskog rata bio je HPD-ov potpredsjednik botaničar dr. Fran Kušan koji je već tada vizionarski zamišljao botaničke vrtove po Hrvatskoj u kojima bi bila skupljena bogata flora naših planina. Planinari pamte Kušana kao vrsnog urednika Hrvatskog planinara, a botaničari po botaničkom vrtu Farmaceutskog fakulteta u Zagrebu i, osobito, po Velebitskom botaničkom vrtu koji je Kušan osnovao 1967. godine. Nepravedno je zaboravljen planinski botanički vrt koji je nakon dugih i tegobnih priprema osnovao 1939. na Sljemenu iznad Zagreba (otvorenje 2. srpnja 1939). Vrt je imao samostalan proračun, a svojski su ga pomagali i država i šumarija, koja je dala na raspolaganje jednog lugara. Nalazio se na ograđenoj padini odmah ispod Tomislavova doma, a u njemu je bilo na stotine biljaka što ih je Kušan sa svojim pomoćnicima Lošnigom i dr. Borisom Vrtarom skupljao diljem Hrvatske, pa i na Čvrsnici u Hercegovini. Zabilježeno je da su samo u proljeće 1941. zasijane 424 biljne vrste. Upraviteljem vrta imenovan je, dakako, dr. Kušan, koji se o vrtu brinuo još i ratne 1943. godine. Danas je vrt zapušten, jedva mu se vidi traga, no vrsni floristi možda bi mogli na tom mjestu pronaći koji zanimljivi ostatak silnoga truda koji je uložen u naš prvi planinski botanički vrt. (HP 1939, 153, 304 i 51*; 1944, 117)

Na vrh

Horvatovih 500 stuba – kreativnost »običnog« planinara

Horvatovih 500 stuba na Medvednici Ono što ne može društvo s nekoliko stotina članova, koji put može jedan čovjek sam – nadahnut plemenitom humanom idejom. Tako su nastale u kutiću kraške prirode na sjevernoj padini Medvednice popularne Horvatove stube. U želji da omogući ljubiteljima prirode udoban posjet tom divljem kutku Medvednice, zagrebački novinar Vlado Horvat (1891-1963) počeo je 1950. vlastoručno graditi silazno stubište preko »Vidikovca« i kroz špilju Medvednicu do izletišta »Srnec« na potoku Bistri jarek. Možda on sam i ne bi uspio u tom naumu jer je bio krhke tjelesne građe, ali je u sebi imao ono nešto što osvaja ljude a riječima se ne može dočarati. Horvat je poput magneta privlačio brojne ljubitelje prirode, pogotovo mlade, koji nisu žalili truda ni vremena da mu pomognu. Godinama su zajedno s njim dovlačili i učvršćivali goleme kamene blokove, otkopali zarušenu špilju i ispod zadnje stube uredili izletište »Srnec«. Horvata već odavna nema među živima, ali kult njegove uspomene traje i danas. O njegovim stubama brinu se njegovi učenici i učenici njegovih učenika, koji se svake godine na obljetnicu njegove smrti sastaju pod spomen-pločom da odaju počast njegovoj nesebičnosti. (NP 1950, 127; 1958, 129)

Na vrh

Fenomen Anića kuka

Borislav Aleraj i Marijan Čepelak na izlazu iz Brida Klina Anića kuka 1973.godine Nakon Klekove stijene, glavna uloga u razvoju hrvatskog alpinizma pripada Anića kuku i okolnim stijenama u Velikoj Paklenici koje su zbog izvanrednih penjačkih mogućnosti postale alpinistički eldorado poznat u zemlji i inozemstvu. Penjače privlače izvanredno razvijene i lako pristupačne stijene (svega jedan sat od morske obale) i mogućnost penjanja zimi gotovo u ljetnim uvjetima. Stijene je otkrio 1938. HPD-ov penjački par Ladislav Kukovec i Dragutin Brahm, ali je prvi pokušaj uspona tragično završio: Brahm je 27. lipnja u stijeni pao i poginuo. Godine 1940. su Slavko Brezovečki i Marijan Dragman izveli uspon po Brahmovu planu i smjer nazvali Brahmovim. Anića kuk su ponovno “otkrili“ tek 1957. članovi AO "Mosor" (Mosoraški smjer) i PDS Velebit (Velebitaški smjer). Idućih godina Anića kuk postupno postaje stijena broj jedan u Hrvatskoj, pogotovo nakon spektakularnog uspona kroz prevjesni Brid Klina koji je trajao sedam dana (B. Aleraj i M. Čepelak, 1973). Popularizaciji Paklenice najviše je pridonio godišnji organizirani prvosvibanjski alpinistički skup s kojim su započeli 1960. članovi PDS "Velebit", a poslije je taj skup prerastao u republički, pa na kraju u internacionalni. Danas traje po tjedan dana, a pojedinih godina okupljalo se i više od tisuću penjača iz raznih europskih zemalja tako da je pod stijenom, na livadi Anića luci, nastajao čitav šatorski grad (danas je kamp premješten u Starigrad-Paklenicu). U Anića kuku i okolici ispenjano je i opisano na stotine prvenstvenih smjerova, o Paklenici su pisala sva važnija europska planinarska glasila, a u novije doba tu nalaze bogate mogućnosti i športski penjači tako da se NP Paklenica postupno počela poistovjećivati s »penjačkim rajem«.

Anića kuk - najviša monolitna stijena u Hrvatskoj Na vrh

Stipe Božić dva puta na Everestu

Kada se kod nas uopće i pomisli na alpinističke ekspedicijske uspone, jedno se ime nameće kao sinonim za tu djelatnost u Hrvatskoj. Stipe Božić je u svojih, sada već 30-ak godina bavljenja ekspedicijama, nanizao uspjehe kojima bi se moglo pohvaliti desetak penjača zajedno. Od 1975. pridodao je usponima na Noshaq, Everest (2 puta), Kang Guru, Manaslu, Kanchenjungu, K2, Mount McKinley, Logan, Mount Kenyu, Mount Vinson, Elbrus i ostale, još i sudjelovanje na ekspedicijama na osamtisućnjake Lhotse, Dhaulagiri, Nanga Parbat i Annapurnu, te dolazak skijama na Sjeverni pol. Posebnu vrijednost svim tim usponima dodao je svojom profesionalnom filmskom ili video kamerom u ruci i sigurno je jedini penjač na svijetu koji je na taj način najviše i najteže vrhove približio gledateljstvu. Popeo se ne samo na najviše vrhove svih kontinenata, već i na one koji su drugi po visini. Njegove TV serije "Sedam vrhova" o tim ekspedicijama, zatim »Dubine«, kao i ostali dokumentarni filmovi, izuzetna su promidžba planinarstva i njegovih specijalnosti ne samo u Hrvatskoj, već i u inozemstvu. Od mnogobrojnih snimljenih dokumentarnih filmova »Reticent Wall« i »Dhaulagiri Express« dobili su nagrade na festivalima u Trentu, Grazu i Popradu. Napisao je knjige »Put na vrh svijeta« i »Sedam vrhova«. Zanimljiv je i podatak da je Božić od svih ljudi na našem planetu vlastitim snagama ostvario i najveću visinsku razliku – preko 10 000 m: bio je na vrhu svijeta (8850 m), ali i na dnu Lukine jame (-1491 m).

Stipe Božić, najuspješniji hrvatski alpinist - na Mount Everestu Na vrh

Počeci speleologije u Hrvatskoj

Hrvatska speleologija ima duboke povijesne korijene Kao što se ponosimo time da je HPD jedna od najstarijih planinarskih organizacija u svijetu, tako je i s počecima hrvatske speleologije. Ona ima tradiciju dužu od četiri stoljeća, kao u rijetko kojeg naroda u svijetu. No i prije toga bilo je »speleologa« u Hrvatskoj. Poznato je da su ljudi počeli prodirati u špilje već u staro kameno doba. U špilju Šandalju kod Pule pračovjek je ušao prije oko milijun godina, u špilju Hušnjakovo u Krapini prije 120 000 godina, u Vindiju, Mačkovu špilju i Veternicu iznad Zagreba prije 40 000 - 50 000 godina, a poslije i u mnoge druge. U neolitu je naš predak ni ne sluteći ostvario pravi »športski podvig«: u Špilji za Gromačkom vlakom kraj Dubrovnika prešao je 750 m špiljskog kanala i spustio se 85 m duboko, što je bio, koliko je zasad poznato, tadašnji svjetski rekord. U srednjem i mlađem brončanom dobu ušli su prastanovnici Like u jamu Bezdanjaču pod Vatinovcem kod Vrhovina oko 400 m daleko od ulaza i pritom se spustili 120 m duboko, svladavši i vertikalu od 30 metara - za tadašnje pojmove opet jedan svjetski rekord!

U Hrvatskoj je speleologija razvijena zahvaljujući bogatstvu speleoloških pojava u vapnenačkom području Dinarida, počevši od slovenske pa do crnogorske granice. Hrvatski speleolozi amateri organizirani su u speleološke odsjeke planinarskih društava na čelu s Komisijom za speleologiju Hrvatskog planinarskog saveza te u samostalnim klubovima.

Na vrh

Lukina jama – »jama nad jamama«

Lukina jama - najdublja u Hrvatskoj Slovačke Tatre oskudijevaju špiljama i zato slovački speleolozi često dolaze u Hrvatsku. Osobito ih privlače Hajdučki i Rožanski kukovi. Kao da imaju poseban instinkt za otkrivanje dubokih jama. Meduzu (707 m) su otkrili pored same Premužićeve staze kojom je prošlo na tisuće naših planinara ni ne sluteći što im je pod nogama. Jamu koju su otkrili kod Vratarskog kuka duboka je 1301 m, a naši su je speleolozi u znak priznanja nazvali Slovačkom jamom. No Slovacima moramo najviše biti zahvalni što su nas upozorili na jednu jamu u Hajdučkim kukovima, iako je nisu uspjeli istražiti, zbog nedostatka opreme. Istražili su je naši speleolozi pod vodstvom Branka Jalžića i bio je to pun pogodak: dubina 1355 metara i 11. jama po dubini na svijetu. Nazvana je Lukinom jamom po nadimku hrvatskog branitelja i speleologa Ozrena Lukića koga su četnici ubili na Velebitu 1992. godine. Iduće godine Jalžić vodi novu ekspediciju u Lukinu jamu kada su, ronjenjem na dnu i spajanjem s jamom Trojamom udaljenom stotinjak metara, otkriveni novi prostori i utvrđena dubina od 1392 m, tada po dubini deveta na svijetu (danas jedanaesta). Uz to još tri svjetska rekorda: Lukina jama je najvertikalnija na svijetu, u njoj je poduzeto ronjenje na najvećoj dubini i, treće, u njoj je himalajac Stipe Božić postigao najveću visinsku razliku koju je čovjek ikad ostvario, 10231 metar, jer je tolika razlika između Everesta i dna jame. Dodajmo tome otkriće endemske pijavice Croatobranchus mestrovi pa ćemo vođi ekspedicije dati za pravo što je jamu nazvao jamom nad jamama.

Kasnijim istraživanjima Lukina jama je »produbljena« i sada njezina dubina iznosi 1421 metar.

Na vrh

Planinarske izložbe

Planinarska izložba 1954. u Zagrebu Planinarska fotografija je i u Hrvatskoj odigrala važnu ulogu. Ona je, štoviše, u međuratnom razdoblju dugo vremena bila toliko značajan činilac u razvitku umjetničke fotografije da se neko vrijeme s njom i poistovjećivala. Velike izložbe u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu i u Zagrebačkom zboru dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća, neke s više od 500 eksponata, bili su kulturni doživljaji i prekretnice u razvitku amaterske fotografije. U HPD-ovo doba su se, osim Središnjice u Zagrebu, fotografskim izložbama osobito isticale podružnice »Velebit« na Sušaku i »Ivančica« u Ivancu.

Neprekidan niz velikih planinarskih izložba, ne samo društvenih nego i javnih, nastavio se i poslije Drugog svjetskog rata. Internih izložba, za članstvo i u društvenim prostorijama, bilo je toliko da im se danas ne može ni približno odrediti broj, a od izložba priređenih za javnost posebno se pamte one u zagrebačkoj pošti u Jurišićevoj ulici, gdje je ih je, zahvaljujući vrlo prometnome mjestu, vidjelo na desetke tisuće bilo zainteresiranih bilo slučajnih prolaznika. Foto-sekcija PD »Ivančica« u Ivancu nastavila je i poslije Drugog svjetskog rata s umjetničkom fotografijom, tako da je 1982. proglašena najboljim foto-klubom u Jugoslaviji, 1982. bila je domaćin Dana jugoslavenske fotografije na Trakošćanu, a njezin predsjednik Cvjetko Šoštarić izabran za predsjednika Foto saveza Jugoslavije. I u naše doba u Hrvatskoj više foto-izložba priređuju planinarska društva nego svi foto klubovi zajedno.

Na vrh

»Hrvatski planinar« – časopis sa stoljetnom tradicijom

Prvi broj »Hrvatskog planinara« izašao je 1. lipnja 1898. Časopis »Hrvatski planinar« ima vodeću ulogu u hrvatskoj planinarskoj književnosti okupljajući pisce i promičući književno stvaralaštvo među planinarima. Izlaženje njegova prvog broja potaknuo je 1898. pjesnik Franjo Marković i od tada do danas objavljuje književne priloge, ponajviše putopisnog karaktera, zatim ekspedicijske izvještaje, stručne članke, posebno s područja speleologije, alpinizma, zaštite prirode, teorije i ideologije. Do 1909. izlazio je kao mjesečnik, 1910-1913. kao Planinarski vjesnik u časopisu Vienac, u 1914. se ponovno osamostaljuje, ali odmah zatim nastaje ratni prekid. Od 1922. do 1944, kada zamire u ratnim uvjetima, postupno se razvija u reprezentativnu reviju. Na poticaj Vladimira Blaškovića časopis ponovno izlazi 1949, ali u duhu onoga vremena bez hrvatskog obilježja, pod neutralnim naslovom »Naše planine«. Sredinom 1991, s osnivanjem samostalne hrvatske države, vraćen je časopisu stari tradicionalni naziv »Hrvatski planinar«.

Podrobniju povijest časopisa pročitajte na stranici Hrvatski planinar - časopis sa stoljetnom tradicijom. Na vrh


Zanima li vas planinarska prošlost...

...na ovim stranicama možete pronaći i pregled važnijih datuma iz planinarske prošlosti te povijest časopisa »Hrvatski planinar«. Za podrobnije istraživanje prošlosti preporučujemo »Zlatnu knjigu hrvatskog planinarstva« prof. dr. Željka Poljaka i časopis »Hrvatski planinar« - svi stari brojevi časopisa dostupni su na ovim stranicama.

Poveznice
Vrh ove stranice | Kazalo weba | Naslovnica
Važniji datumi iz planinarske prošlosti | Dani hrvatskih planinara
Alpinistička muzejska zbirka u Ogulinu | Povijest »Hrvatskog planinara«

Google Search


hps.hr web






Web kamera Zavižan
Web kamera Platak

Copyright 2017 © Hrvatski planinarski savez   |   Hosting i održavanje: Auris d.o.o.