Planinarenje Bosnom

Treba li hodati sa štapovima ili bez njih, tko je najsimpatičniji domar u Hrvatskoj, te razgovori o svim ostalim vječitim i važnim pitanjima.

Planinarenje Bosnom

PostPostao/la Tomba » 12. 05. 2011., 17:24

http://premavrhu.blogspot.com/
Evo da reklamiram svoj blog u vezi planinarenje, tu ima dosta mojih putovanja po planinama Bosne.. eto ko voli nek izvoli :)
Tomba
 
Postovi: 3
Pridružen/a: 12. 05. 2011., 17:22

Re: Planinarenje Bosnom

PostPostao/la Tomba » 16. 05. 2011., 17:09

Tomba
 
Postovi: 3
Pridružen/a: 12. 05. 2011., 17:22

Re: Planinarenje Bosnom

PostPostao/la Tomba » 12. 06. 2011., 16:58

Tomba
 
Postovi: 3
Pridružen/a: 12. 05. 2011., 17:22

Re: Planinarenje Bosnom

PostPostao/la anchi » 08. 09. 2011., 13:30

Cijelu sam Bosnu prošla planinareći, najbolja zemlja za planinarenje.
anchi
 
Postovi: 2
Pridružen/a: 08. 09. 2011., 13:28
Lokacija: Samobor

Re: Planinarenje Bosnom

PostPostao/la StefAN » 27. 10. 2012., 03:14

Planinarska razglednica iz Bosne i Hercegovine

Svakim odlaskom u planine moja slika o njima se mijenja. Svaki put si mislim vidjela sam najljepše od njih i onda dođe nova planina i ponovo ostanem iznenađena koliko ljepote može sakriti u sebi pohod na novu, još neosvojenu. Planinarim planinarskim rječnikom ne baš dugo, desetak godina, i drage su mi Hrvatske planine, gorde, ponosne, samozatajne i nisam cijelo ovo vrijeme išla dalje od njih. No nedavno mi se ukazala prilika da s PD Kalnik i PD Vrbovec u jednom zajedničkom druženju posjetim naše prijatelje planinare iz HPD Viteza u Vitezu. Suradnja PD Kalnik i HPD Vitez je ostvarena prije par godina u obliku međusobnih posjeta i slušala sam o tim izletima kao o posebno lijepom druženju, te sam se ove godine htjela sama uvjeriti što je to posebno u planinama u zemlji gdje zelenilo šuma i travnjaka ima tisuću nijansi, a plavo nebo pronalazi svoju sliku u rijekama koje vijugaju kotlinama. I ovo nije samo priča o tome što je priroda stvorila da bi se maleni čovjek divio, već je i priča o ljudima čija dobrota i široko srce mogu svaki doživljaj radosti pretvoriti u još veći, priča je o planinarima HPD Vitez koji njeguju planinarenje u samom srcu Bosne, gradu Vitezu i planinama koje ga okružuju kao da ga čuvaju i poručuju: to je naš grad, to su naši ljudi.

Naši domaćini odlučili su nas prvi dan povesti na Vranicu, jednu od jedanaest planina BIH iznad 2000 m. Samim dolaskom u Vitez osjećali smo kao da smo došli u svoj grad, k svojima, jer su nas već na parkiralištu domaćini sačekali postavljenog stola u bunkeru povećeg auta, a na bijelom stoljnjaku redom je bilo: domaćeg sira, špeka, kolača, pita, kruha, pekmeza od šljiva, smokve, meda od maslačka, rakije, kave, čaja…Tako okrijepljeni poslije puta sjeli smo u selu Sebešiću (1002 m.n.v.) u naš taxi, traktor s prikolicom kako bi se dovezli do polazne točke za uspon na Vranicu. Putovanje je bilo živopisno kao i naš vozač traktora Nikica – Momo Grubešić. Na samom početku morali smo se zaustaviti kako bi propustili stado ovaca koje se vraćalo s ispaše, a nakon toga i opet da bi se mimoišli s dva džipa. Naš Momo ostavio nas je malo prije izvora Zlatan (1480 m) gdje smo se okrijepili izvorskom vodom, a ponad njega nalaze se Busovačke staje (1500 m) koje su se za ljetnih mjeseci bile utočište goveda, a sada su to drvene kuće za odmor. Nakon dva sata hoda stigli smo na najviši vrh Vranice naziva Nadkrstac (2112 m). Kratak odmor na vrhu bio je dovoljan da krenemo do Krstaca (2069 m) na plato Sarajevska vrata (2028 m) s kojeg se otvara vidik prema Prokuškom jezeru (1648 m). Jezero je ledenjačkog porijekla i s platoa izgleda kao planinsko ogledalo u kojem se svako jutro Vranica umiva. Mi smo tu bili samo prolaznici i pogled prema jezeru kada smo se spuštali koritom ostavljao nas je bez riječi.
Kako je sunce brzo zalazilo za planinu pohitali smo prema Busovačkim stajama gdje nas je Momo već čekao sa svojim traktorom da nas vrati do Sebešića iz kojeg smo krenuli autima do planinarskog doma u Zaselju (765 m). To je dom kojeg održava HPD Vitez, a prije nekog vremena bila je to trošna kućica koju su vrijedni planinari pretvorili u zdanje s kuhinjom, blagovaonom, nekoliko soba, kupaonicom, lijepim okolišem i voćnjakom. Dom je pravo utočište za planinare i mjesto druženja HPD Vitez. A kakvo je to druženje planinara ako se nakon osvojenog vrha dobro ne pojede? Čorba, ćevapi, lepinje, krepka juha, pite svih vrsta, kolači…mislim da ću dugo pamtiti mirise i okuse hrane koju su pripremile vrijedne planinarke HPD Vitez, a majstor od roštilja Tihomir Tiško Grebenar pripremio je ćevape kakvi su poznati jedino u Bosni. Naši dragi domaćini iznenadili su nas i muzikom , a domaćice planinarke ne samo da su vrsne kuharice, već su se pokazale kao iznimne pjevačice i zabavljačice. Moram priznati da su mi planinarke HPD Vitez postale pravi uzor u planinarenju: planinare, pričaju odlične viceve, pjevaju, pripremaju nenadmašne slastice i pite…nadam se da ću jednog dana i ja biti kao one.
Da ne biste mislili kako smo malo planinarili a više se zabavljali, moram vas razočarati. Drugi dan domaćini koji su se pokazali izvrsnim vodičima ( i taj dan odradili svoje glasačke obveze pošto su bili izbori u BIH) poveli su nas na kružnu turu iz doma u Zaselju pored groblja uspeli smo se na Veliku Gradinu (969 m) od kuda se otvara pogled na Lašvansku dolinu. Vitez s Gradine vidite kao na dlanu, dovoljno je da sjednete i odmorite oči, a i dušu uz piće koje ju liječi, pravu domaću rakijicu, koja može biti od šljive, domaće kruške, divlje kruške…nije važno jer je svaka iznimne kakvoće i bogatog okusa, jednostavno, voće pretvoreno u božji nektar , a okusi se bude kada prva kap te bezbojne tekućine dotakne nepce. I moram napomenuti, nikada, ali nikada ne pretjerujte s njome. Koristite ju uistinu kao lijek, u malim količinama. Dalje smo krenuli do planinarskog doma Velika Ravan od kud smo se popeli na Kuk (929 m) gdje je u tijeku gradnja kapelice Sv. Bernarda, zaštitnika planinara. Tu smo sreli domaćine Terezu Krajišnik – Tetu, predsjednicu PD Kuk iz Novog Travnika i graditelja kapelice Iliju Kolara Buga koji već dvjestotinjak dana slaže kamen na kamen kako bi kapelica polako i sramežljivo poprimila oblik prave ljepotice.
Planine smo upoznali zahvaljujući našim vodičima iz HPD Vitez: Anti Bošnjaku (predsjedniku), Draganu Radeljiću (tajniku), Tomislavu Žuljeviću Tomi, Zdravku Žuljeviću, Jozi Grebenaru i ostalim planinarima HPD Vitez koji su se pridružili pohodu. Ako i vi poželite doživjeti Vranicu, , Vlašić ili koju drugu planinu središnje Bosne svakako im se javite i bit će vam domaćini koje nikada nećete zaboraviti.
Mi smo se nakon dva dana vratili u Hrvatsku, svojim planinama, no bosanska razglednica s Vranice će još dugo galiti nam dušu. Nisam sigurna da li su na toj razglednici u prvom redu dragi i srdačni planinari koje sam upoznala ili planine čijim sam stopama kročila. No jedno sam sigurna, razglednica će zauvijek ostati u mom sjećanju.

Napisala Anica Hrlec - Križevci
StefAN
 
Postovi: 135
Pridružen/a: 05. 04. 2011., 07:04


Natrag na Planinarski doživljaji i iskustva

Na mreži

Trenutno korisnika/ca: / i 1 gost.

cron