GORANSKI PLANINARSKI PUT

[VERENO]

KOLIKO TRAJE PUT OD ŠVERDE DO MILANOVOG VRHA PREKO ČABRANSKE POLICE?
U KAKVOM JE STANJU? A SPAVANJE. SAMO U ŠUMI MMMM,A MEDO......

[Nenad]

2.dionica Goranskog planinarskog puta (21.-25.06.2012.)

Nakon što smo prošle godine ja i moja bolja polovica prošli cijelu 1.dionicu Goranskog planinarskog puta (probat ću ga opisati), ovaj produženi vikend smo odlučili iskoristiti za obilazak većeg dijela 2.dionice goranskog planinarskog puta. Osim prvog dana kada je zavrućilo, ostalih dana je bilo ugodno za hodati, i općenito smo imali sreće što se tiče klime.

Što se tiče satnice, bili smo taman unutar okvira opisanih u vodiču GPP-a, osim što smo prvi dan falili stazu za Svetu Goru od Hriba Skednara, a od Paramićeve mize smo ciljano skrenuli i došli drugim putem do Čabarske police zaobilazno preko Brestice gdje smo noćili u speleološkom kampu. Služili smo se vodičem Goranski planinarski put i SMAND-ovom kartom Gorski kotar IV.

1.dan (21.06.2012.)
Počeli smo u centru Gerova gdje su nas autom dovezli moji rođaci. Uspon prema Hrib Skednarima je markiran i ide dijelom po asfaltnoj cesti, dijelom po kolnom putu. Od Hriba se pružaju lijepi pogledi na okolne vrhove i doline, kao i na Svetu goru koja je prepoznatljiva po dva vrha sa relejem na jednom i crkvom na drugom vrhu. Odmah od crkve kada se kreće prema Svetoj Gori cestom desno, prva kuća sa desne strane je gostionica gdje se možete okrijepiti i gdje se nalazi pečat. Samu gostionicu nismo prepoznali jer je doista izgledala poput obične kuće , bez ikakvog vidljivog vanjskog obilježja. Selo je inače lijepo, i zamalo bih rekao idilično, da nismo taman naletjeli na radove HEP-a.

Krenuli smo prema Svetoj gori, našoj sljedećoj točki, i odmah nakon zadnje kuće u selu sa desne strane spušta se livada gdje smo izgubili markaciju. Jedva smo je našli jer je ispod zadnje kuće napravljen ograđeni vrt na markiranom putu pa smo se morali provlačiti kroz zaraslo šipražje do sljedeće markacije. Silazi se oštro kroz šumu do asfaltne ceste i tu smo napravili prvu grešku jer smo negdje promašili skretanje sa ceste prema Svetoj gori. Nije nam se dalo vraćati i tražiti taj put, jer smo dosegli makadam kojim solidno mogu prolaziti auti do Svete gore. Taj makadam je inače obilježena biciklistička staza.

Od Svete gore krenuli smo prema Kraljevom vrhu, isprva asfaltnom cestom, a onda smo uhvatili kolni put kojim je krenuo uspon prema Kraljevom vrhu. Malo napornije jer noge pri usponu tonu u lišće skoro do polovice potkoljenica a taj dan je bio nama i najvrući, ali izgurali smo i dosegli Kraljev vrh. Kontrolna točka je u zadnjoj kući u selu kada se krene prema Tršću. Ljubazni ljudi, a i općenito smo ih sretali cijelim putem pa mogu konstatirati da smo se cijelim putem kretali pravim gostoljubivim krajem, su nas okrijepili i uputili smo se prema Tršću koje je prekrasno uređeno. Inače krasni neobrani vrganji su nam se smješili cijelim putem na stazi, i stalno nas dovodili u napast da odustanemo od planinarenja i počnemo gljivariti.

Nažalost, još prije puta dobili smo informaciju da je planinarski dom Frbežari zatvoren jer nikog od društva baš tih dana nije bilo u domu, ali uputili su nas na Mirjanu Jurković koja u Srednjim dragama kraj Tršća drži apartmane. Smještaj je bio udoban, a žena je pravo čudo i tako nas je dobro nahranila. Sve preporuke. Kod nje smo ostavili dio naših stvari, i ravno iza njene kuće presjekli smo preko livada do podnožja Rudnika gdje je završavala skijaška staza. Tu smo ponovno uhvatili markaciju i krenuli po skijaškoj stazi strmo prema vrhu Rudnika gdje je bila kontrolna točka.

Kako smo imali dosta vremena, krenuli smo od Rudnika ravno prema Sokolskim stijenama koje se definitivno isplati obići. Tamo je podignuta i spomen ploča NOB-a iz 50-ih. U povrtaku na stazi prema Rudniku odmah nakon Sokolskih stijena ima skretanje kojim se izbije na cestu Sokoli-Tršće, ali silazak je bio jako strm sa dosta lišća po kojem smo proklizavali, a i kako nas je mrak hvatao, odustali smo od te staze i vratili smo se do Srednjih draga istim putem preko Rudnika kojim smo i došli. Voda u Tršću je iz vodovoda, ali preporučaju ne piti. Ali mi smo pili i ostali živi.

2. dan (22.06.2012.)
Nakon odličnog doručka, još jednom preporuke za tetu Mirjanu!, krenuli smo u Tršće gdje smo ponovno uhvatili markaciju GPP-a za izvor Čabranke. Neko vrijeme smo hodali cestom kroz niz zaseoka zajedničkog imena Vrhovci, a onda smo se kolnom cestom spuštali prema Čabru. Sišli smo ravno u lijepo uređeni centar Čabra gdje smo usput bacili pogled u dvorište Zrinskog dvora. Od Čabra smo brzo došli do izvora Čabranke, i otamo je krenuo uspon prema Tatinskoj dragi. Usput smo imali prekrasan pogled na Čabar sa Trompetske stijene, došli smo na krasnu livadu Križeva draga i uspinjali se uz korite Sušice koje je bilo, naravno, suho. Dosegli smo do Tatinske drage na asfaltnoj cesti gdje se nalazi spomenik NOB-u koji je ujedno i kontrolna točka. Kraj spomenika se nalazi klupa za ljuljanje, dušu dalo za kratki odmor.

Otamo je krenuo, uglavnom po ravnom, put prema Kozjem vrhu, isprva po cesti a onda smo u Majeru skrenuli na livadu punu cvijeća. Iako u vodiču piše da se na kraju livade nalaze ruševine dviju kamenih kuća, jedna od njih je obnovljena, i kako smo pričali sa ljudima koji su taman imali rođendansku feštu i ponudili nas rakijom, može se prenoćiti jer drže 10 ležaja. Nastavili smo kratkim usponom prema gostionici Tajči na Kozjem vrhu gdje se odvio nadasve sretan događaj za nas.

Naime, još prije puta, kada se dogovarao plan puta i smještaj, činilo nam se predug i prenaporan put od Prezida do Platka koji je trebalo svladati u jednom danu, a na upit od lugarnice Prezid smo dobili informaciju da je sklonište Paravićeva miza zatvoreno i neodržavano (na kraju se pokazalo da to baš i nije istina, ali o tom potom). U gostionici Tajči smo sreli simpatične speleologe iz Zagreba koji su nam ponudili da prenoćimo u njihovom kampu u lugarnici Brestica. Sretna slučajnost da smo došli do gostionice i uhvatili ih u tih desetak minuta prije nego što su krenuli dalje autom do svog kampa.

Nakon što smo ostavili većinu stvari u gostionici Tajči gdje nam je bilo prenoćište za tu noć, zaputili smo se preko Kozjeg vrha do Vražjeg vrteca. Po stazi je uređen križni put koji se pruža od Prezida prema crkvi na Kozjem vrhu. Od releja na Kozjem vrhu (gdje se nalazi pečat) pruža se lijep pogled na Prezid i kraj oko Prezida.

Na putu za Vražji vrtec zaobilazili smo Prezid po zaseocima sa desne strane i nakon kapelice se zaputili u šumu. Sam Vražji vrtec, gdje se nalaze ostaci talijanskog bunkera, i nije nešto atraktivan, sav je zarastao pa nismo imali ni pogleda. Od Vražjeg vrteca smo se spustili u centar Prezida na radler, i preko križnog puta na Kozjem vrhu se vratili u gostionicu Tajči na večeru i noćenje.

Tamo smo na večeri (odličan svatovski gulaš!) upoznali Oliviera, simpatičnog dečka iz Švicarske koji je do Prezida proputovao 1800 kilometara na biciklu u nekih 13 dana. Spojio je ugodno sa korisnim, strast za brdskim biciklizmom i humanitarni projekt Bike for Africa (pogledati blog bike-for-africa.blogspot.ch). Uputili smo ga kako da dođe do Rijeke koja mu je bila zadnja postaja na putu i odakle se vlakom vraćao doma. Također smo ga uputili na brdske krajeve u našoj zemlji koje bi mogao provozati u drugoj rundi.

3. dan. (23.06.2012.)
Voda u gostionici nije pitka (iz cisterne). Upozoreni smo i da ne pijemo iz česmi koje se nalaze u Prezidu, pa smo se ujutro spustili u Prezid, ponovno preko križnog puta na Kozjem vrhu, do trgovine da se opskrbimo vodom za dva dana. Ali kada po trasi GPP-a izađete iz Prezida, u selu Mlake se nalazi odličan izvor vode gdje se mogu napuniti boce. Mi smo vodu, nažalost, već kupili. Barba koji nas je uputio do tog izvora, rekao je da je ta voda odlične kvalitete i jedna je od najboljih u Gorskom kotaru, Uputio nas je i na izvor Jarmovac koji nam se nalazio taman na putu od Milanovog vrha do Paravićeve mize, i koji većinu godine ne presuši.

Od tog sela krenuli smo po šumi prema Milanovom vrhu, a zadnji komad puta nas je vodio po asfaltnoj cesti. U Milanovom vrhu su taman bile pripreme za svadbu, gdje su nam ponudili da prizalogajimo, što smo ipak odbili jer da smo stali svaki put kada su nam nudili piće i jelo, ne bismo nikad završili izlet. Tamo se nalazi i uzgajalište srna. Od Milanovog vrha kreće odlična šumarska cesta do Paravićeve mize. Same ceste kroz su odlične za biciklizam, mogu se spojiti rute od Prezida do Klane, a na križanjima se često mogu naći table sa putevima, pa nije bilo mogućnosti za gubljenje. Negdje na pol puta prema Paravićevoj mizi naletjeli smo izvor Jarmovac gdje je odlična voda. Na gornjoj cesti, kojom smo došli iz Milanovog vrha, se nalazi cisterna, a sam izvor je na donjoj cesti koja se križa sa gornjom malo nakon cisterne. Na izvoru smo nadopunili zalihe (svi drugi izvori vode označeni na karti na našem putu do Platka su presušili) i nastavili prema Paravićevoj mizi.

Sama lugarnica Paramićeva miza je u odličnom stanju, iako zaključana, a ne zapuštena kako su nas uvjeravali, a i sklonište iznad drvarnice, za koje su nam govorili da je zaključano, se može koristiti u slučaju nužde, premda nema spužve. Na vratima se nalazi samo zasun, a u skloništu su bile skladištene grede koje su se mogle pomaknuti. Ljestve kojima se može popeti do skloništa, nalaze se na vanjskom zidu drvarnice.

Nakon Paravićeve mize, naša sljedeća točka je bila lugarnica Brestica, gdje je taj vikend bio organiziran speleološki kamp. Sam put do njega je van trase GPP-a, ali prvo smo odlučili od Paravićeve mize proći nekih 10-ak minuta po trasi GPP-a do spomenika poginulom pilotu. Put do tog spomenika nas je malo zbunio jer se nije podudarao sa opisom u dnevniku i sa mapom, ali smo u upisnoj bilježnici u Paravićevoj mizi našli da su iz HPD Matice izmjestili trasu do tog spomenika. Od spomenika smo se ponovno vratili prema Paravićevoj mizi, i zaputili smo se šumarskom cestom prema Brestici.

Iako smo izašli van trase GPP-a, sama cesta prema Brestici je u odličnom stanju, uz mapu nema šanse da se izgubimo, a kasnije smo naletjeli na markacije koje su vodile upravo do lugarnice Brestica (prvih nekoliko markacija na putu od Paravićeve mize je poništeno). Prije lugarnice prošli smo kraj presušenih izvora vode, a u zapuštenoj lugarnici smo sreli simpatične speleologe koji su nas lijepo nahranili, napili i dali nam da prespavamo. U slučaju nužde, lugarnica isto može poslužiti za spavanje.

4.dan (24.06.2012.)
Ujutro smo iz lugarnice Brestica krenuli šumarskom cestom prema Javoru, gdje smo trebali ponovno uhvatiti trasu GPP-a. Naišli smo na nekoliko križanja, ali svuda su bili postavljeni putokazi, pa nije bilo greške za snalaženje. Kada smo nakon sat vremena dosegli zapuštenu lugarnicu Javor, koja isto može poslužiti za prenoćište u slučaju nužde, skrenuli smo prema livadi Čabarska polica gdje je kontrolna točka. Od nje smo se ponovno vratili do Javora i nastavili šumarskom cestom prema Šverdi. Usput smo prošli kraj izvora Kod vode, koji je isto presušio.

Na Šverdi se nalaze ostaci dvije gotovo posve urušene drvene barake, i nikako se tamo ne može prenoćiti. Od Šverde smo krenuli prema Lisini, i nakon uspona, prvo po stazi u šumi, a onda po šumarskoj cesti išli smo uglavnom po ravnom do lugarnice Lisina gdje se nalazi prekrasna livada. Malo prije Lisine nama sa lijeve strane pružao se lijep pogled na stijene na suprotnoj strani.

Sama Lisina je lijepo mjesto i čudo da ona nije kontrolna točka. Tamo smo iskoristili vrijeme za odmor i okrijepu i zaputili se dalje. Po trasi GPP-a, od Lisine postoje i markacije za Gornje Medvejce, a nakon pol sata po makadamu, došli smo križanja i skrenuli desno. Tu smo prošli kraj zaključane rampe i otamo smo se kretali kraj livade Škurine sa lijeve strane po cijeloj njenoj dužini. Isto se pružaju lijepi pogledi na livadu i vrhove okolo, a na kraju te livade došli smo do nove rampe i tamo su se odvajali putovi, ravno šumarskom cestom za Platak, desno za Gornje Medvejce i lijevo put za Jelenc.

Taj put za Jelenc je dio staze Branka Lončara i vodi preko Brankovog vrha odakle se pružaju lijepi vidici na sve strane. Put je dinamičan i jako strm, nema prave staze već vodi od markacije do markacije koje se nalaze na svakom koraku, a na vrhu se nalazi klečica kroz koju su seniori PD Platka prokrčili put.

Od Brankovog vrha nastavili smo prema Jelencu gdje su isto lijepi vidici, slični kao i sa Brankovog vrha. Općenito je cijeli taj kraj, negdje od Lisine nadalje postao puno dinamičniji i vidjela se razlika kako smo prešli iz gorskokotarskog kraja u kraj prepun stijena.

Od Jelenca smo produžili stazom Branka Lončara prema Planini, ali na križanju staza za Planinu i Guslicu ravno, Lividragu lijevo, skrenuli smo desno za Platak. Ubrzo smo dosegli šumarsku cestu za Platak odakle nam je trebalo oko sat i pol do malog doma na Platku (Sušak) gdje smo prenoćili.

Odlučili smo da ćemo definitivno jednom prilikom obići cijelu obilaznicu Branka Lončara koja obećaje lijepe izlete.

5. dan (25.06.2012.)
Nakon doručka u domu, spustili smo se prema selu Kamenjak na staroj cesti Rijeka-Zagreb od Grobničkog polja prema Gornjem Jelenju. Od malog doma spustili smo se cestom prema lugarnici (nakon 200 m) i nastavili asfaltnom cestom do vidikovca na zavoju. Tamo smo napustili asfaltnu cestu i počeli se spuštati kolnom cestom do sljedećeg križanja sa asfaltnom cestom. Otamo kreće staza za Kripanj, ali mi smo pružili lijevom kolnom stazom, nemarkiranom i pomalo zaraslom ravno do sela Kamenjak gdje su nas pokupili moji roditelji i to je bio kraj našeg pohoda. Spust većim dijelom ide po strmim livadama punim cvijeća i aromatičnog bilja, sa prelijepim pogledima na Kvarner pred nama.

U Zelenom viru smo se počastili štrudlama i palačinkama od borovnica.

Upozorenje!!! U selu Kamenjak se nalaze zločesti psi na koje nas je upozorio već jedan speleolog u Brestici, kao i planinarka u domu Sušak. Ti psi se nalaze kraj kuće preko ceste gdje dolazimo stazom od Platka.

[RajkaRajka]

Hvala za informacije!