Dinara, za početnike

[stanchez]

Prosli vikend od 9. do 11. siječnja smo ja i trojica prijatelja-planinara - svi clanovi rijeckih planinarskih drustava (ukoliko je to uopce bitno za ovaj izvjestaj) proveli na Dinari. Prije odlaska sam kontaktirao domare tamnošnjih objekata g. Šimića iz P.K. Brezovac, te g. Gojevića iz P.K. Glavaš da bi se raspitao dali je moguće prenoćiti u istima. Naime, plan je bio da dođemo kasno navečer u petak do sela Glavaša te prespavamo tu ili se zavisno od vremena popnemo do planinarskog skloništa Martinova košara. Za subotu je bio planiran pohod preko vrha Sinjala do P. K. Brezovca, a za nedjelju silazak od Brezovca do Mirkovića te dalje do sela Slavića gdje bi nas dočekao prijatelj s autom te prebacio do Glavaša. Po dogovoru zvao sam g.Šimića na dan polaska te mu najavio da bi krenuli popodne (poslije posla), da bi mogli biti u Kninu oko 21, a g. Šimić mi je rekao da nema problema, da će nam dati ključ od kuće na prolasku kroz Knin, te da ništa ne brinem. Pitao sam ga da mi ostavi neku adresu gdje bi se mogli naći u Kninu ili okolici, ukoliko se slučajno ne javi na telefon, na što mi je on rekao da ne treba, da se ništa ne brinem, samo da nazovem prije nego što uđemo u Knin te da će sve biti u redu, da će on provjeravati dali ga je netko zvao. Nekoliko sati kasnije čovjek je jednostavno namjerno ugasio telefon, zvali smo ga 5-6 puta, te poslali poruku iz Gračaca da stižemo, ali uzalud. Mogao je čovjek reći da se iz bilo kojeg razloga ne može tad noćiti u Brezovcu i nitko nebi rekao riječi. Mogao je pomisliti da smo neiskusni, da ćemo napraviti nekakvu štetu, mogao je pitati i osobne te planinarske iskaznice na uvid, ali da potežemo skoro 300km, da bi netko na taj način dao do znanja da nismo poželjni teško je za povjerovati.
Produžujemo po planu do Glavaša gdje noćimo u planinarskoj kući. Ujutro probavam još jednom zvati g. Šimića, ali je isključeno i dalje. Mi krećemo prema vrhu te usput nosimo drva u Martinovu košaru iz daljine znajući da ih nema u blizini i da je vrlo vjerovatno da ćemo tamo prenoćiti. Popodne stižemo na vrh Sinjal ,praćeni pretežno sunčanim vremenom, a snijega i nije bilo previše, te na povratku nazad opet nanašamo drva, ali ovaj put nizbrdo. Sklonište je uz jedan rub propustilo snijeg, te voda kapa na nekoliko mjesta sa krova. Ali kad se malo razmjeste kreveti moglo se naći i suhih djelova. Uspijevamo naložiti, ali kako je cijev za odvod dima stara i napuknuta, a drva mokra tako smo se gnjavili sa dimom koji je išao i van, a dio je ostajao unutra. Nakon nekog vremena postalo je jasno da moramo spavati s otvorenim vratima i prozorima kako se nebi podavili. Noć je ipak nekako prošla, a mi se ujutro zadovoljni vraćamo prema Glavašu, te nakon kraćeg odmora krećemo vidjeti izvor Cetine.

Nismo ni prvi ni zadnji koji su ovdje bili, mogao sam (a možda i trebao) i nenapisati ovaj osvrt, ali možda će netko imat nešto za reći, pa da vidimo

Stanko, Zdeslav, Aleksa i Damir iz Rijeke

[bedemgrad]

Planinarski društvo Zanatlija Osijek produženi prvomajski vikend provelo je na Dinari. Zacrtani cilj bio je uspon na najviši vrh u Hrvatskoj Sinjal, 1831m/nm, što su svi sudionici uspješno ishodali.
Nakon noći provedene u busu, ujutro oko deset stigli smo u Knin i najprije otišli do slapa Krčića koji nas je oduševio obiljem vode i svojom jačinom, a bura koja je puhala raspršivala je maglu njegovih kapljica svuda uokolo. Nakon Krčića i nabujale Krke, provezli smo se kroz Knin koji nas je zadivio svojom uređenošću, a zatim se uspeli na čuvenu Kninsku tvrđavu koja dominira gradom i s koje su lijepi pogledi na Dinaru, Prominu i Bat Kijevski. Nakon razgledanja i kave, nastavili smo busom prema Gugama, a zatim makadamom sve do Markovog graba. Ondje smo uzeli stvari potrebne za noćenje u planinarskom domu Brezovac i za cjelodnevno hodanje sljedeći dan, i po buri koja je nemilosrdno puhala po nama krenuli put doma. Pejzaži oko nas dan prije oprani kišom, a sada ispuhani burom, bili su fenomenalni, vidljivost fantastična... Nakon sat hoda stigli smo ispod Badnja 1281m/nm koji je KT HPO i uspeli se na njega, što je sve skupa sa fotkanjem trajalo oko sat vremena. Zatim smo nastavili prema planinarskom domu Brezovac gdje su nas dočekali dragi domaćini iz PD Dinara Knin sa toplom peći, vrućim čajem i kavom - sve nam je to jako dobro došlo.

Badanj: https://goo.gl/photos/gyr7Y7RMyXKVVpyU9

Drugi smo dan rano ujutro krenuli na Sinjal, plan je bio spustiti se na drugu stranu, u Glavaš, odnosno Kijevo gdje smo trebali noćiti u školi. Nakon mrazom ofurene bukove šume oko doma, izašli smo na rub Dulera odakle nam se ukazala fantastična slika Dinare obasjane jutarnjim suncem i prekrivene snijegom. Čim smo skrenuli s ceste, zagazili smo u snijeg, a s povećanjem visine sve su nam se više otvarali prekarasni pogledi na bliže i udaljenije planinske masive... čista uživancija, vjerujem da razumijete... Prije i nakon klekovine naišli smo na ledenjake, uspješno smo ih prošli i nakon cca tri sata hoda sretni i zadovoljni uspeli se na naš najviši vrh, Sinjal ili Dinaru, 1831m/nm. Nakon fotkanja za HPO i za vlastiti gušt, uživanja u prelijepim pogledima na sve četiri strane svijeta i kratkog odmora, krenuli smo sa spustom prema Glavašu. Isprva opet po snijegu koji se sad već počeo topiti pa je bio još teži za hodanje. Nakon dva sata spuštanja, stigli smo do pl. skloništa Martinova košara gdje smo se dobro odmorili na toplom travanjskom suncu, na ovoj strani planine nije više puhala bura ili je općenito prestala. Za još dva sata stigli smo do Glavaša gdje su nas dočekali s toplim obrokom i pivom planinari PD Sinjal 1831 iz Kijeva. Nakon odmora i jela, otišli smo još na izvor Cetine u zaseok Milaši, gdje smo obišli i najstariju starohrvatsku crkvu Sv. Spasa oko koje je groblje stećaka. Navratili smo još u Vrliku na kavu i u trgovinu , a onda otišli u Kijevsku školu na spavanje.

Sinjal: https://goo.gl/photos/zXEWjT8xErRR6We4A

Treći smo dan rano ujutro krenuli na Kijevski Bat, 1206m/nm, također KT HPO. Markacija započinje odmah kod škole u Kijevu i vodi nas njegovom okolinom sve do lovišta - uzgajališta. Od ulaska u ograđeno lovište, preko ljestvi, markacija prati križni put, sve do vrha.Put je vrlo lijep i zanimljiv, s pogledom na impresivan greben Dinare, kroz lovište vodi hladovinom šume, zatim kroz makiju, a na kraju preko livadica i kroz kamenjar. Za uspon nam je trebalo dva sata, baš kako i piše na početku markacije. Silazak nam je bio puno brži, tim prije što smo već u jedan planirali povratak za Osijek.

Kijevski Bat: https://goo.gl/photos/mibpz1BSrnRnyG697