Nepoznato o poznatom

150 godina organiziranog planinarstva u Hrvatskoj

Hrvatska planinarska prošlost započela je 15. listopada 1874. godine osnivanjem Hrvatskog planinskog družtva. Od tada do danas prošlo je 150 godina uspješnog rada.
Svaka godina djelovanja nosila je sa sobom brojne uspjehe koje su poznate i priznate ne samo kod nas nego i u svjetskim razmjerima. Ovdje se nalazi uvid u neke od mnogobrojnih dostignuća prikazanih kako su se odvijali prateći vremenski slijed u godini. Uz poznata činjenična stanja često se zaboravlja na male anegdote ili usputna događanja. Nepoznato o poznatom....


NEPOZNATO O POZNATOM

  1. priča
    Otvorenje prve planinarske izložbe HPD-a u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu
  2. priča
    Osnivanje Club Alpino Fiumano u Rijeci
  3. priča
    Sabor proglasio Rožanske i Hajdučke kukove na Velebitu strogim prirodnim rezervatom
  4. priča
    Digitaliziranje stotinu godišta Hrvatskog planinara
  5. priča
    Tomislavov dom
  6. priča
    Prvi penjački uspon u Dalmaciji - P. Lučić Roki i U. Meneghello Dinčić u stijeni Kozjaka (1937.)
  7. priča
    Izvršni odbor HPS-a donio odluku o organiziranju Hrvatske ženske ekspedicije »Mt. Everest 2009«
  8. priča
    Osnivačka skupština Gorske službe spašavanja PSH (1950)
  9. priča
    Kamilio Filinger (kratki osvrt o njemu, otac slavonskog planinarstva)
Na vrh

Otvorenje prve planinarske izložbe HPD-a u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu

Iako se smatara da je prva planinarska izložba bila upravo ova koja se navodi iz objave u Kaledaru Napretka od 01.01.1930. godine da se iščitati da je to bila prva sveobuhvatna izložba. Prvenstvo prve izložbe ostaje izložbi iz 1913. godine.
To ipak ne umanjuje vrijednost i povijesni značaj da je 02.01.1922. godine otvorena sveobuhvatna planinarska izložba u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Ovom izložbom HPD je htio promovirati planinarstvo.
Od zanimljivijih izložaka navode se:

  • reljfni prikaz Primorja s Gorskm kotarom i Likom koje je za izložbu ustupio Šumarski muzej iz Zagreba
  • reljefni model Strahinjščice i Ivančice
  • reljef Medvednice (napravljen za 25-godišnjicu osnivanja HPD)
  • fotografske panorame Dolomita i Julijskih Alpa (napravljene iz aviona za vrijeme 1. svjetskog rata)
  • etno običaji ljudi naseljenih u planinama

Slijedi dio novinskog članka nepoznatog autora o tom događaju. Članak je izdan 01.01.1930. kao osvrt na prethodnih 55 godina postojanja Hrvatskog planinskog družtva:

Kalendar Napretka, 1930. godina "...I na polju planinarske propagande postiglo je H. P. D. vidnih uspjeha. Ono je stupilo više puta pred javnost priredbom izložaba planinarskih slika i fotografija, da tako pobudi i u širim krugovima interes za prirodne krasote naše domovine. Tako je u Zagrebu priredilo prvu izložbu planinarskih fotografija god. 1913. i prvu potpunu planinarsku izložbu god. 1922. sa fotografskim snimkama, slikama, alpinskom florom i faunom, petrografskim, geološkim i etnografskim predmetima, koja je pobudiia vanredno zanimanje u gradanstvu i kod omladine. Iza toga slijedio je gotovo svake godine niz takovih priredbi ne samo u glavnom gradu, nego i kod podružnica u pokrajini, pa su i u god. 1929. bile tri takove izložbe kod podružnica na Sušaku, u Virovitici i Koprivnici, a sprema se i četvrta u Dubrovniku. ..."

Na vrh

Osnivanje Club Alpino Fiumano u Rijeci

Ferdinand Broadback

Krajem 19. stoljeća, osim zgrade kazališta, Rijeka je dobila još i aplinistički klub - CAF (Club Alpino Fiumano).
Klub je osnovan 12.01.1885. Osnivač i prvi predsjednik bio je ing. Ferdinand Brodback iz Beča. Njegovo osnovno zaduženje je bio rad na zgradi kazališta, ali on je na Kvarner uz puno sportske volje donio ljubav prema planinarenju i skije.
Tako je Rijeka, osim alpinističkog kluba dobila i početke skijaškog ozračja.

CAF je nastao u zanimljivo vrijeme - u vrijeme kada se planinarstvo počelo širiti među tadašnjim građanskim slojem. Svojim djelovanjem okuplja veći broj članova s područja Rijeke.

Nakon osnivanja društvo otkupljuje omanji teren u Omišlju gdje grade osmatračnicu. Prvi 'službeni' izlet organiziran je u travnju 1885. Dio planinara krenuo je do Bakra, potom brodicama do Voza na Krku gdje su nastavili put do Omišlja. No ipak je većina društva u Omišalj došla parobrodom iz Rijeke. Nakon ovog izleta organizirano je još niz izleta od čega se posebno ističe tradicionalni uskršnji pohod na Učku. Za uspon na Učku društvo je postavilo novi pravac uspona koji se koristi i danas.

1907. Klub je pristupio izgradnji (ili barem planiranju izradnje) doma na Hahlićima. Od toga se odustalo zbog zabrinutosti za sigurnost zgrade na divljem, Hrvatskom terenu (ipak je u konačnici CAF bio talijansko društvo u Fiumi).

Prvo skijaško takmičenje u hrvatskim krajevima također se povezuje sa CAF-om. Naime, 1897 na padinama Učke u organizaciji CAF-a organizirano je prvo skijaško takmičenje na području Hrvatske.

U ožujku 1906. društvo osniva i fotografsku sekciju, a već 1908. organizira i izložbu fotografija. I naravno - planinari ovu izložbu smatraju prvom pravom planinarskom izložbom.

Na vrh

Sabor proglasio Rožanske i Hajdučke kukove na Velebitu strogim prirodnim rezervatom

Planinarski svijet je zasigurno čuo za Hajdučke i Rožanske kukove no kako bi razumjeli zašto su davne 1969. godine Zakonom proglašeni kao strogi (prirodni) rezervat saznajmo više o njima.


Rossijeva koliba ispod Rožanskih kukova

Strogim rezervatom proglašeni su kako bi se taj dio kopnenog područja sa svojom neizmijenjenom ili neznatno izmijenjenom sveukupnom prirodom dodatno zaštitio s ciljem očuvanja izvorne prirode. Na tom području su zabranjene gospodarske i druge djelatnosti ali se može dopustiti posjećivanje, istraživanje i praćenje stanja prirode.

"Kukovima" se često u narodu nazivaju velike i gole kamene gromade koje strše iznad okolnog terena. Tim opisom krase se i oni Hajdučki te Rožanski no samo su na tom području od 20-tak km2 sjevernog Velebita tako grupirani i naočiti. Iznad 1600 m nadmorske visine nalazi se nekolicina stjenovitih vrhova-kukova i još nebrojeno ispod te visine.

Možemo ih prepoznati po okomitim tornjevima, šiljcima te zaobljenim glavicama koji su razdvojeni neprohodnim vrtačama, ponegdje su u skupinama ili izolirani od ostalih.

Najistaknutiji Hajdučki kukovi su Golubić, Begovački, Jarekovački, Pavića i Duića kuk, a od Rožanskih to su Gromovača, Krajačev, Pasarićev, Vratarski, Varnjača i Crikvena.

Legende spominju da su Hajdučki kukovi ime dobili po hajducima koji su se u prošlosti tamo skrivali. To je područje bilo utočište podgorskim hajducima poput poznate hajdučice Mare o čijoj su borbi protiv turske i austrijske tiranije brojne pjesme ispjevane. Generacije Podgoraca pokušavale su pronaći golemo blago zakopano u borbi s austrijskim vojnicima, no zbog svoje lakomosti za blagom nisu to uspjevali jer ga otkriti može samo onaj tko će ga i podijeliti potrebitima.

Biljka rožica (ruža), krije se u imenu Rožanskih kukova, dok legende starih Podgoraca spominju i mjesto gdje se na ovim kukovima nalazi vilinska voda (malo jezero obraslo lopočima) uz koju borave vile.

Na vrh

Digitaliziranje stotinu godišta Hrvatskog planinara

Jedan od najvrjednijih planinarskih sadržaja na webu nedvojbeno je bibliografija časopisa Hrvatski planinar.

Hrvatski planinarski savez digitalizirao je i izradio bibliografiju svojega časopisa Hrvatski planinar. U tri godine rada digitalizirano je ukupno 30.000 stranica. U skeniranje je utrošeno oko 1000 radnih sati. Osim toga, nekoliko stotina sati uloženo je u pribavljanje i transport starih brojeva, pregledavanje i procjenjivanje kvalitete predložaka, ispravljanje pogrešaka pri skeniranju, poravnavanje i obrezivanje stranica, izradu i kontrolu PDF-ova i sl. Za digitalizaciju su korištena četiri računala i tri skenera te osam eksternih čvrstih diskova od 1 Tb. Samo jedna digitalna kolekcija zauzima 2,2 Tb diskovnog prostora.


Postament o digitaliziranju Hrvatskog planinara

Bibliografija je puštena u rad 4. lipnja 2008., na svečanosti u povodu 110. obljetnice izlaska prvog broja i 100. godišta Hrvatskog planinara.

HPS je digitaliziranu građu 2009. na prigodnoj svečanosti darovao Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Dostupnost starih brojeva Hrvatskog planinara na internetu uvelike je povećala zanimanje za naš časopis te pomogla boljem vrednovanju njegove uloge ne samo u našem planinarstvu, nego i u hrvatskoj kulturi u cjelini.

Bibliografija je dostupna na web-adresi hps.hr.

Na vrh

Tomislavov dom

U starim brojevima Hrvatskog planinara mogu se pronaći razne zanimljivosti. Članke o Tomislavovom domu nalaze se u više brojeva a ovdje su izdvojene dvije o velikim požarima koje su zahvatile dom. Jer, na početku svoje priče Tomislavov dom je zamišljen kao planinarski dom u kojem će se okupljati planinari koji dođu na Sljeme nakon spuštanja s njegovog vrha. Dom, koji je sada hotel, nalazi se 27 metara ispod samog vrha Sljemena.


Tomislavov dom u požaru, 1934. Hrvatski planinar 1934-10 str.121 PRVI POŽAR 1934.

Bila je to noć, 4./5. veljače, godine 1934., kada je hrvatsko planinarstvo slavilo svojih šezdeset godina postojanja i godina koja će se zauvijek pamtiti po katastrofi. U plamenu je nestao Tomislavov dom. Dom koji je u ono vrijeme bio okupljalište svih planinara pa i izletnika koji su pohodili sljemenske vrhove. U početku se Dom sastojao samo od jednog krila zgrade koja je tada bila lugarnica popularnog naziva „Gradska kuća“, a koju je o svom trošku uredila Zagrebačka gradska općina. Nakon niza godina i pokušaja na prijedlog Hrvatskog planinarskog društva, Grad Zagreb daje na zakup od 20 godina cijelu kuću koja je već kroz godinu dana nadograđena i spojena verandom da bi se 1925. godine, zbog ukazane potrebe sve većim brojem planinara koji su posjećivali Medvednicu i Sljeme, nadogradila postojeća kuća. Bilo je to doba kada se obilježavala tisućita godina hrvatskog kraljevstva te je stoga kuća dobila naziv „Tomislavov dom“.

Drugog dana proslave 60-godišnjice HPD-a, prilikom polaganja temeljnog kamena za izgradnju novog doma, u samu utrobu isklesanog kamena polegnuta je povelja u cijev od olova i bakra koja je sadržavala fotografiju starog doma i potpise upravnog odbora Središnjice HPD-a.


Hrvatski planinar 1964/07 DRUGI POŽAR 1964.

Niti devedeseti jubilej hrvatskog planinarstva nije protekao bez tragedije i to ponovno u obliku požara omiljenog Doma. S Medvednice je i ovoga puta stigla vijest koja je zaprepastila cijelu javnost, ne samo planinarsku. Uništen je ponos planinara, Tomislavov dom. Otvoreni plamen koji je izbio na krovu primijetili su prekasno slučajni prolaznici tog dana na Medvednici. Detaljna istraga otkrila je i uzrok ovog požara koji ide na duše dvojice limara koji su nepažnjom i krajnje nemarnim odnosom prema svom radu, zanemarili pažnju prilikom rada sa benzinom. Time su i opovrgnuta sva nagađanja oko neispravnih električnih instalacija i dimnjaka. Niti vatrogasci koji su ubrzo stigli i više od 24 sata neprekidno se borili s vatrenom stihijom nisu uspjeli spasiti mjesto za koje su vezane tolike uspomene i osjećaji.

Za spomen i pohvalu ostaje još iskazana žrtva osoblja koje je, uz pomoć školske mladeži koja se tamo zatekla na izletu, uspjela spasiti veći dio inventara, iako teško oštećenog, izvlačenjem na sigurno mjesto dodavajući izbacivane stvari nepoznatim dječacima i djevojčicama.

Dnevni tisak im je izrazio zahvalnost:“… te dječje ruke radile su tako spremno i ustrajno kao i ruke onih koji su na Medvednici prvi put udarili temelje planinarskog doma. Kao da su te male glavice znale kako plamen uništava nešto što je s tom planinom povezano poput borova i livada. Da, davno je tome što ovamo na bilo zelene Medvednice svraćaju ljudi.“ – Branimir Špoljarić.

Na vrh

ir Prvi penjački uspon u Dalmaciji - P. Lučić Roki i U. Meneghello Dinčić u stijeni Kozjaka (1937.)

Rokijev smjer (broj 1)

“Kozjak pl. 780 m, južna stijena. Uroš Menegelo-Dinčić i ja. Motorom Ljubimir od Poljuda do K. Sućurca. Uspon smo započeli kod velikog Kozjakovog točila zatim desno po strmim policama, pak opasnim drobljivim kuloarom do strmog terena obraslog niskim grmljem. Pred nama se nakon ovog grmlja ustobočio problem: stijena okomita, 30 m visoka do samoga vrha. Osiguravajući jedan drugoga užetom spuzali smo na sam vrh po orkanskoj buri skoro smrznutih prstiju. Povratak čobanskim putem. Ovo je bio prvi moj prvenstveni uspon.”, riječi su koje je Petar Lučić-Roki zapisao u svom planinarskom dnevniku 14.II.1937. godine kada su on i Uroš Menegelo-Dinčić prvi put ispenjali alpinistički smjer na Kozjaku nazvan ROKIJEV SMJER.

Petar Lučić-Roki se rodio na Visu 1916. g., u djetinjstvu je živio na otoku Hvaru, te se preselio u Sinj gdje je završio gimnaziju i započeo sa planinarenjem. Nakon talijanske okupacije Splita preselio se u Zagreb gdje je živio i planinario do kraja života. Iako se samo kratko vrijeme bavio alpinizmom svojim je prvenstvenim usponom na Kozjaku 1937. g. utemeljio alpinizam u Dalmaciji. O tom usponu i ostalim planinarskim aktivnostima je pisao u svom planinarskom dnevniku kojeg je na tavanu pronašao Kazimir Andrić iz Zagreba te o tome obavijestio HPS i napisao članak u Hrvatskom planinaru br. 11/2011. Također je kontaktirao tadašnjeg predsjednika HPD-a "Mosor", pokojnog Gorana Gabrića, i poslao mu skenirani dnevnik budući da je Petar Lučić- Roki bio član predratnog HPD-a "Mosor". Goran Gabrić ga je pretipkao i objavio na web stranici HPD-a "Mosor" kako bi i mlađe generacije Mosoraša, ali i planinara iz drugih društava saznale ponešto o ovom velikanu hrvatskog planinarstva, poznatom penjaču, te dužnosniku u Planinarskom savezu Hrvatske o čemu je pisao i prof. dr. Željko Poljak u Hrvatskom planinaru br.11/2011.

U dnevniku je autor po datumima naveo ukupno 110 izleta, crtao je skice stijena i planina, te lijepio fotografije koje su nažalost izgubljene. Ali čitajući dnevnik, kojeg je započeo pisati u svojoj 17. godini i pisao ga je redovito do 1944. g. sa prekidom u 1939. i 1940. godini, slikovito se može dobiti prikaz razdoblja planinarenja prije II. svjetskog rata u Splitu i okolici dok je boravio u Dalmaciji, te njegove planinarske aktivnosti u Zagrebu i okolici za vrijeme II. svjetskog rata kada se preselio u Zagreb, te sam autorov pogled na planine i planinarenje.

O samom smjeru na Kozjaku informacije se mogu pronaći u alpinističkim vodičima, te na web stranicama i forumima raznih penjačkih klubova.

OPIS SMJERA - ROKIJEV SMJER
Autori/Prvi uspon: PETAR LUČIĆ-ROKI I UROŠ MENEGELO-DINČIĆ 14.02.1937.
Ocjena: III
Obvezna ocjena: II+
Vrijeme penjanja: 2 h
Broj dužina: nepoznato
Visina stijene: 240 m

O smjeru je pisao i Zlatko Smerke u Alpinističkom vodiču objavljenom 1963. godine.
Pristup: Od Kaštel-Sućurca postoje dvije staze, jedna koja se odvaja od glavne ceste između 21sela i tvornice «Ju-govinil«, a prolazi pored sportskog stadiona i vodi direktno do pod stijenu za 1 sat hoda, ili od auto-stanice, odnosno željezničke stanice markiranim putem prema planinarskoj kući; od Gospe na Hladi skrenuti sa staze ulijevo, ili do same planinarske kuće. U oba slučaja traverzirati padine prema zapadu do najvećeg sipara, podno centralne jaruge, za 1,30 sati hoda.
Opis: Ulaz iznad najvećeg sipara (trapezoidnog) u centralnu jarugu. Njome do prve gredine, te gredinom desno u manju neizrazitu jarugu, između centralnog i desnog rebra. Gore do dobro vidljive pećine, mimo nje desno i ravno gore na vrh stijene kojih 100 m istočno od glavnog vrha.
Silaz: Sa vrha markiranim putem na dom pod Kozjakom, 30 min. hoda.

Više o ovom velikanu hrvatskog planinarstva, te pronalasku dnevnika i prijepis samog dnevnika se može pročitati na:

Na vrh

Izvršni odbor HPS-a donio odluku o organiziranju Hrvatske ženske ekspedicije »Mt. Everest 2009«

Do 2008. godine se 171 žena popela na Mount Everest, ali kad je dana 11.02.2008. godine na svojoj redovnoj sjednici Izvršni odbor HPS-a donio odluku o organiziranju Druge hrvatske ženske ekspedicije »Mt. Everest 2009« želja je bila da ih bude još. Toj odluci je prethodio uspjeh Prve hrvatske ženske ekspedicije „Cho Oyu 2007“ tijekom koje se ukupno pet djevojaka iz Hrvatske popelo na taj šesti najviši vrh na svijetu koji se sa svojom visinom od 8201 m diči na granici Tibeta i Nepala, a udaljen je 30-ak km od Mt. Everesta. Mt. Everest, (tib. Qomolangma, nep. Sagarmatha, lim. Chajamlungma, kin. Zhumulangma, eng. Mount Chomolungma), najviša je točka na zemaljskoj kontinentalnoj kori sa visinom od 8848 metara iznad razine mora. Bilo je mnogo pokušaja osvajanja tog najvišeg vrha, a u tome su uspjeli Novozelađanin Edmund Hillary i nepalski Sherpa Tenzing Norgay 1953. godine rutom preko južnog prijevoja. Nakon njih krenuo je niz uspona na krov svijeta, ali u tom nazovimo to tako “muškom izazovu” do vrha se "probila" i žena. Dana 16. svibnja 1975. godine vrh najviše planine na svijetu osvojila je Junko Tabe iz Japana i time potakla brojne alpinistice da krenu njenim stopama.

Prvi Hrvat koji je osvojio Mt. Everest bio je naš proslavljeni alpinist Stipe Božić koji se na njega popeo čak dva puta- 1979. g., te ponovo 1989. g. i dugi niz godina bio jedini Hrvat na krovu svijeta. Stoga je ta Druga hrvatska ženska himalajska ekspedicija „Everest 2009“, organizirana od strane Hrvatskog planinarskog saveza i u čijem su penjačkom sastavu bile isključivo žene, imala poseban značaj. Nedugo nakon povratka sa ekspedicije „Cho Oyu 2007“ po glavama cura se motala ideja o daljnim penjanjima, a kako se bližila 135. obljetnica organiziranog planinarenja u Hrvatskoj i nije bilo boljeg način za to obilježavanje od ponovnog okupljanja ekipe i organiziranja druge ekspedicije, ovaj put na najviši vrh svijeta.

Izvršni odbor HPS-a je donio odluku i ubrzo nakon toga krenule su intenzivne pripreme. Cure su organizirano, intenzivno i predano vježbale, planinarile, penjale podižući svoju kondiciju, brzinu i tehničke i vještine. Vrlo često su već u u petak nakon posla uzimale ruksake i opremu te jurile na vikend- treninge po planinama Hrvatske i Slovenije te Alpama. Ključni doprinos kvalitetnim i opsežnim pripremama dala je upravo Prva ženska ekspedicija i iskustvo boravka na velikim visinama jer su cure „znale“ što ih čeka imajući na umu da je Everest preko 600 m viši od Cho Oyu što nosi dodatne opasnosti, pa traži još bolju spremnost i tima i svake pojedine članice.
Nakon 14 mjeseci intenzivnih fizičkih, ali i psihičkih i financijskih priprema, 11 hrabrih žena je krenulo u osvajanje najvišeg vrha na planetu.

Kako je prošla sama ekspedicija i kako su se 4 žene popele na Vrh svijeta s čime je Hrvatska u to vrijeme postala jedina zemlja na svijetu u kojoj se više žena nego muškaraca popelo na Mt. Everest čitajte u svibnju kada će biti 15. godina od ekspedicije koja je zlatnim slovima upisana u povijest hrvatskog alpinizma.

Na vrh

Osnivačka skupština Gorske službe spašavanja PSH (1950)

Počeci gorskog spašavanja bilježe se početkom 20. stoljeća, kada su planinarske i alpinističke aktivnosti na našem području zadobile popularnost. S obzirom na udaljenost planinskog područja od civilizacije, u slučaju nesreće planinari su pomagali jedni drugima. Ne čudi, stoga, da su prve organizirane skupine za spašavanja nastale baš u sklopu nacionalnog planinarskog saveza. Pri središnjici Hrvatskog planinarskog društva u Zagrebu 1936. godine, u okviru Alpinističke sekcije HPD-a, započela je s djelovanjem prva „izvježbana momčad za spašavanje“ koju su činili najistaknutiji hrvatski alpinisti.


HGSS

Daljnji razvoj službe usporilo je razdoblje Drugog svjetskog rata, međutim, dvije nesreće su ponovno ukazale na potrebu žurne organizacije. Prva se nesreća dogodila u ljeto 1948. godine na Čvrsnici, kada se pri padu sa stijene ozlijedio zagrebački alpinist. Akcija spašavanja je uspješno provedena i alpinist se oporavio. Druga nesreća se dogodila 1949. na stijeni Šljeme na Durmitoru u Crnoj Gori, kada je smrtno stradao instruktor alpinističkog tečaja, Josip Komen.

Slijedom tih, nesretnih događaja, 4. siječnja 1950. godine, održana je sjednica inicijativne komisije Planinarskog saveza Hrvatske za osnivanje Gorske službe spašavanja (GSS PSH), a 24. veljače 1950. godine održana je osnivačka skupština GSS PSH-a. Krajem iste godine formiraju se spašavateljske momčadi GSS-a, prvo u zagrebačkim planinarskim društvima (Zagreb, Velebit, Grafičar, Runolist i Željezničar), a kasnije i u ostalim društvima u Hrvatskoj.

Na vrh

Kamilio Filinger (kratki osvrt o njemu, otac slavonskog planinarstva)

Dr. Kamilo Firinger prozvan je „ocem“ slavonskog planinarstva, a u nekim planinarskim krugovima i osječkom planinarskom legendom.

Dr. Kamilo Firinger u davnim danima

Osnovni podaci: rođen 20. 2. 1893. u Daruvaru od majke Slavke i oca Frana. Nakon desetak godina odlazi u Osijek gdje dočekuje i svoje posljednje dane života. Između tog razdoblja, osim što je bio pionir slavonskog planinarstva, bio je i doktor pravnih znanosti, odvjetnik, arhivar, političar, novinski izdavač, a nama posebno zanimljiv kao čovjek od sporta jer se bavio plivanjem, skijanjem a kao ljubitelj prirode bio i veliki planinar.

Upoznajmo Kamila kao planinara: 1916. godine spoznao tu granu sporta zahvaljujući jednom Slovencu kojega je upoznao na talijanskom ratištu. Tako je odlučio svoje zanimanje za planinarstvom aktivirati 1919. učlanjenjem u Hrvatsko planinarsko društvo u Zagrebu. Po povratku s ratišta otvara odvjetnički ured u Osijeku gdje odlučuje svoja planinarska iskustva prenijeti istomišljenicima. 1925. postaje suosnivač, a ujedno i predsjednik podružnice Hrvatskog planinarskog društva u Osijeku pod nazivom „Jankovac“.

Planinarski dom na Jankovcu bila je ideja Rufolfa Kirilya koju je Kamilo zdušno podržao te je bio jedan od sudionika u njegovoj izgradnji. 1948. godine postaje jedan od najzaslužnijih za obnavljanje planinarske organizacije u Osijeku (p)ostajući i dalje predsjednik koji iste godine obnavlja i proširuje treći dom na Jankovcu. Istaknuo se u promociji slavonskog planinarstva i kao suinicijator Slavonskog planinarskog puta (1957.), prve i najstarije hrvatske obilaznice, a sve to djelujući kroz rad Planinarskog saveza kotara Osijek (1962.), kasnije Planinarskog odbora Slavonije (danas Udruga Slavonski planinari) gdje je više godina bio na čelu.

Za svoj rad dobio je više priznanja: nositelj je Zlatnog znaka PSH i Zlatne značke PSJ te priznanja „Začasni član Hrvatskog planinarskog društva“. Svojim neumornim i istaknutim radom stekao je ugled, osim u planinarskom, i u društvenom životu te će njegov lik i djela vječno opstojati slavonskim planinarstvom.

Aktivno se bavio planinarstvom više od pola stoljeća, a među posljednjim planinarskim pothvatima bio mu je jubilarni uspon prvog izleta HPD-a na Oštrc i Plješivicu.

Umire nakon duge bolesti, u visokoj starosti te biva pokopan 1984. u svom dragom Osijeku. Osijek mu se posthumno zahvaljuje imenovanjem jedne ulice na Tvrđi njegovim imenom.

Prilikom proslave 50. obljetnice aktivnog djelovanja u planinarstvu izjavljuje: „Napori pojedinaca u radu u planinarstvu, kao i u svakom drugom radu, doduše su važni, ali nisu toliko važni kao činjenica da ima ljudi koji to prihvaćaju, sudjeluju u tom radu i kasnije ga nastavljaju. Zato moramo misliti na mlade, na one koji će nastaviti naše djelo.“

Izvori:
Monografija Hrvatskog planinarskog društva „Bršljan-Jankovac“, 2020., grupa autora
Jankovac: planinarska priča, 2015., Đorđe Balić
web: Iz povijesti društva – HPD "Bršljan-Jankovac"

Na vrh













footer
Copyright 2024 © Hrvatski planinarski savez