90 godina Premužićeve staze na Velebitu

nedjelja, 02.04.2023.

90 godina Premužićeve staze na Velebitu

Slika.Ove se godine navršava 90. obljetnica dovršetka izgradnje Premužićeve staze. Premužićeva staza jedinstven je spomenik graditeljskog umijeća i nedvojbeno najatraktivniji planinarski put u Hrvatskoj. Ta vješto građena dužinska planinarska staza omogućuje ugodan i siguran prolazak kroz najljepše predjele sjevernoga i srednjeg Velebita između Zavižana i Baških Oštarija. Najatraktivnija je i najdojmljivija dionica kroz teško prohodan krševit splet Rožanskih kukova. Staza na mnogim mjestima omogućava impresivne vidike prema moru, iz »ptičje perspektive«, kao i izravan doživljaj pogleda na slikovite vrtače i škrape te brojne kamenite i klekovinom obrasle vrhove.

Važnost Premužićeve staze

Slika.Taj uzdužni, visinski turistički put vješto se koristi dužinom planine, neprekinutim visinskim pojasom, panoramom ljutoga krša i vidikovcima prema moru, poštujući estetska načela i potvrđujući na svakom metru dužine izvođačku kvalitetu. Staza ne izbjegava težak teren, nego ga svladava gotovo stalno na podjednakoj nadmorskoj visini od oko 1500 m, s najvećim nagibom od 12 % (osim stubišta podno Crikvene). Gdje je god trebalo, solidno je podzidana, usječena u stijenu ili izvedena preko malih vijadukata, kako bi se izbjegla zavojitost i gubitak visine. Njezina je dužina, zajedno s odvojkom do vrha Šatorine i silazom u Štirovaču, veća od 60 km. Iako postoji već gotovo cijelo stoljeće, nije nimalo izgubila na važnosti, dapače, služi kao magistrala na koju se vežu brojni poprečni putovi. Orijentacija je na njoj laka, pa i u najgušćoj magli.

Premužićeva je staza jedini hrvatski planinarski objekt koji je jedinstven u europskim razmjerima, i ujedno jedan od najprepoznatljivijih.

Izgrađena je u vrijeme kad na Velebitu, a niti na podvelebitskoj obali, praktički još nije bilo nikakvog turizma, pa je utoliko fascinantnija vizionarska zamisao Ivana Krajača i Ante Premužića. Izgradnju staze omogućili su svojim angažmanom i sredstvima Direkcija šuma na Sušaku i Hrvatsko planinarsko društvo (HPD) u Zagrebu, uz potporu uprave Savske banovine. Pa ipak, gradnja staze ne bi bila moguća bez Podgoraca, koji su je izgradili slažući kamen po kamen prema uputama šumarskog inženjera Ante Premužića. Staza je zbog toga ujedno i podsjetnik za brojne Podgorce, koji su radi ispaše, sa svojim blagom u ljetnim mjesecima još u prvoj polovici 20. stoljeća živjeli u svojim stočarskim stanovima na Velebitu. Taj je tradicionalan oblik stočarenja na Velebitu do današnjih dana sasvim zamro pa vrijedi istaknuti da staza ne bi mogla biti izgrađena bez domaćih ljudi s iskustvom u gradnji suhozida, voljnih i spremnih uključiti se u njezinu gradnju. Građa se nije dovozila, već se upotrebljavao velebitski kamen uzet na mjestu gradnje.

Slika.

Staza je u čitavoj svojoj dužini široka 120 centimetara. Tako je solidno građena da se i danas njome može kao u šetnji prolaziti kroz najljući krš. S vremenom su kiše na mnogim mjestima isprale sitni drobljenac, a ponegdje nanijele zemlju na kojoj je niklo bilje i tako stazu suzilo na nogostup, no i dalje je u cijelosti prohodna i sigurna. Na najopasnijem mjestu, iznad duboke ponikve podno Pasarićeva kuka, malo prije Jerković dôca, nekoliko se puta odronila, ali ju je o svojem trošku HPS uvijek popravljao, uglavnom u izvedbi legendarnoga zavižanskog domaćina Drage Dražena Vukušića (1930. – 2007.). Neke su dionice u međuvremenu pretvorene u cestu, i to 2,5 km podno Zavižana i 3 km prije Baških Oštarija.

Na samoj su stazi četiri planinarska objekta: planinarski dom Zavižan, Rossijevo sklonište, planinarska kuća Alan i planinarsko sklonište Skorpovac, a blizu nje još četiri: sklonište na Ograđenici, Kugina kuća te domovi Ravni dabar i Prpa na Baškim Oštarijama.

Slika.Danas se najpopularnijom dionicom staze, onom koja vodi kroz vrlet nekoć nepristupačnih Rožanskih kukova, lako može proći u jednodnevnom izletu. Veće se skupine ujutro autobusom dovezu do Zavižana, a nakon šest sati hoda kroz Rožanske kukove autobus ih dočeka na prijevoju Velikom Alanu. Postoji i mogućnost prijevoza kombi vozilom između Zavižana i Alana, te povratak njime na početnu točku u istom danu.

Opširan opis cijele staze objavio je prvi put HPD 1939. u knjižici Slavka Šagovca »Opis označenih puteva po Velebitu«. Ta je knjižica danas vrijedan dokument zbog prikupljenih toponima koji bi ostali nepoznati nakon raseljavanja velebitskih gorštaka. Nakon toga je staza detaljno opisana u vodičima »Velebit« i »Hrvatske planine« Željka Poljaka te »Velebitski planinarski put« i »Planinarski vodič po Hrvatskoj« Alana Čaplara.

Uloga dr. Ivana Krajača

Idejni začetnik gradnje Premužićeve staze bio je alpinist, političar i pravnik dr. Ivan Krajač (1877. – 1945.), koji je kao zaljubljenik u Velebit o toj svojoj zamisli pisao mnogo prije njezina ostvarenja, još u vrijeme kad je bio predsjednik HPD a.

Na zajedničkim velebitskim izletima Premužić je poznatom planinarskom piscu, uredniku i istraživaču prof. dr. Željku Poljaku i suradnicima osobno svjedočio kako je upoznao Krajača. Premužiću je Krajač imponirao kao autoritativan predsjednik HPD-a i istaknut političar, a svojim ga je vizionarskim zamislima i neobičnom istraživačkom energijom oduševio za Velebit, premda nije bio planinar.

Premužić je u to doba radio kao šumarski inženjer u Direkciji šuma na Sušaku i pod njegovom su ingerencijom bile velebitske šume od Vratnika do Baških Oštarija. Krajač i Premužić zajedno su istraživali Rožanske kukove i spuštali se čak u njihovo podzemlje (jamu Varnjaču). Krajač je vizionarski predviđao da je izgradnja Rossijeva skloništa 1929. tek prvi korak prema otvaranju Rožanskih kukova planinarima jer kroz njihov ljuti krš mogu proći samo malobrojni vješti planinari. Krajačeve su ideje nadahnule Premužića i on je proveo u djelo njegovu viziju – uzdužni turistički put od Zavižana do Baških Oštarija. No dok je Premužić ovjekovječen u imenu staze koju je projektirao i izgradio, Krajačevo je ime unatoč njegovom burnom i uzbudljivom životu te tragičnom svršetku bilo ne samo zaboravljeno, nego i sustavno zatirano.

Ivan Krajač, rodom iz senjske plemićke obitelji, bio je po zanimanju pravnik, ali bavio se i financijama. Istaknuo se kao publicist i političar, a napose kao planinar. Krajač je svojom vizijom i neobičnom energijom reformirao HPD; usmjerio ga je na Velebit i dinarske planine, a HPD razvio u širinu, tako da se broj članova udeseterostručio. U kratkom razdoblju kad se vođa opozicijske Hrvatske seljačke stranke Stjepan Radić sporazumio s vladom kralja Aleksandra, Krajač je 1925., kao Radićev suradnik, postao ministar trgovine i industrije u beogradskoj vladi. Iskoristio je tu ulogu da ostvari neke svoje ideje i novčano ih podupre. Među njima su, primjerice, proglašenje prvoga nacionalnog parka u Hrvatskoj (Štirovača na Velebitu 1928.), gradnja planinarske kuće na Zavižanu (1927.) i tiskanje »Planinarskog vodiča po Velebitu« dr. Josipa Poljaka (HPD, Zagreb, 1929.). Kuća koju danas nazivamo planinarski dom Zavižan izgrađena je na temeljima planinarske kuće koju je zamislio i čiju je gradnju financijski podupro Krajač dok je bio ministar. Zbog toga se do 1945. zvala Krajačeva kuća.

Krajač je u svibnju 1945. netragom nestao na križnom putu, a njegovo je ime, zbog njegove političke pripadnosti i istaknutog hrvatstva, otada desetljećima sustavno zatirano.

Imajući u vidu Krajačevu ulogu u razvoju hrvatskog planinarstva, HPS je 2009. objavio njegovu biografiju, koju je napisao planinar, glumac i publicist Vladimir Jagarić (1925. – 2011.). Biografija je pisana na vrlo čitljiv način i sustavno predstavlja Krajača kao velikana hrvatskog planinarstva.

Slika.

Šumarski inženjer i graditelj Ante Premužić

Ante Premužić upisao se u planinarsku i šumarsku povijest kao projektant i graditelj staze duž Velebita, a istaknuo se još mnogim vrijednim djelima i postignućima.

Rođen je u Slavonskom Kobašu 11. siječnja 1889. Po završetku Kraljevske velike gimnazije u Požegi studirao je na Šumarskoj akademiji u Zagrebu i 1913. stekao zvanje šumarskog inženjera. Poslije Prvoga svjetskog rata službovao je u raznim mjestima, a 1926. premješten je u Direkciju šuma na Sušaku, gdje je ostao sve do 1935. U razdoblju službovanja na području Kvarnera i ličkoga krša usmjerio je svoj stručni rad na izgradnju cesta i putova. U vrijeme gradnje staze na Velebitu bio je građevinski referent u Direkciji, a nakon završetka gradnje bio je nakratko i direktor te Direkcije. Od 1935. bio je zaposlen u Odjelu za šumarstvo Banske uprave u Zagrebu, gdje je radio na uređenju bujica, a od 1948. do umirovljenja 1950. radio je u Saveznom institutu za pošumljavanje i melioraciju krša u Splitu. U dva je navrata radio kao voditelj Građevinskog odsjeka tadašnjeg Ministarstva šuma i rudnika u Beogradu.

U svojem stručnom radu, osim izgradnjom staza i cesta, bavio se, kako je spomenuto, suzbijanjem bujica u kršu, pa je uspio regulirati i ukrotiti brojne bujične tokove (Vrapče, Šestine, Požeška dolina, Vinodol i dr.). Posebno se posvetio proučavanju problema seljačkog gospodarstva u krškim predjelima, povezavši ga s problemom pošumljavanja. Rezultat studiranja te problematike jest knjiga »Seljačko gospodarstvo na kršu«, tiskana 1940. Zbog ratnih okolnosti, ta je vrijedna publikacija tada ostala nezapažena, a nakon rata zaboravljena. O ulozi šumarstva i planinarstva u razvoju turizma pisao je u stručnoj šumarskoj literaturi te u časopisu Hrvatski planinar.

Istaknuo se kao inicijator, vrstan projektant i graditelj brojnih šumarskih i planinarskih putova na Velebitu, ali i na Plitvičkim jezerima, oko Čabra i Crikvenice te na otocima Rabu, Pagu i Krku.

Iz svoje stručne perspektive prostudirao je čitavo područje Plitvičkih jezera, njihovu tektoniku, hidrologiju i geologiju, a rezultat toga rada bile su staze oko jezera, koje i danas vrlo dobro služe svojoj svrsi. Uredio je pristupe špiljama Šupljari, Golubnjači i Vili Jezerkinji, a u Golubnjaču i Vilu Jezerkinju uveo je i električno osvjetljenje.

Za doprinos hrvatskom planinarstvu, HPD je još 1932. Premužića imenovalo začasnim članom. Nakon Drugoga svjetskog rata odlikovan je zlatnim znakom Planinarskog saveza Jugoslavije.

Preminuo je u Zagrebu 30. studenoga 1979. u dobi od 90 godina. U to je vrijeme bio najstariji šumar u Hrvatskoj. Pokopan je u obiteljskoj grobnici na zagrebačkom groblju Mirogoju, na polju 129, grobnom mjestu 160.

Ante Premužić na svojoj stazi

Uređivanje Premužićeve staze

Premužićeva staza obilježena je standardnim planinarskim markacijama i cijelom je dužinom pristupačna i lako prohodna. O planinarskoj signalizaciji na Premužićevoj stazi skrbe se planinarska društva iz svih dijelova Hrvatske, a njihove su zadaće podijeljene po pojedinim dionicama. Prema Registru planinarskih putova, održavatelji staze su HPD Pliva, PD Medveščak i PD Industrogradnja iz Zagreba, PD Dilj gora iz Slavonskog Broda, HPD Tikvica iz Županje i HPD Klikun iz Pleternice. Društva djeluju u suradnji s HPS-om i drugim planinarskim udrugama koje se skrbe o pristupnim putovima i odvojcima. Za redovno održavanje same staze nadležne su javne ustanove Nacionalni park Sjeverni Velebit i Park prirode Velebit.

Godine 2006. NP Sjeverni Velebit postavio je na stazi 26 ploča s informativnim i poučnim tekstovima i tiskao prospekt, tako da Premužićeva staza može služiti i kao poučna staza. U ljeto 2022., pod vodstvom Javne ustanove Nacionalni park Sjeverni Velebit, započeta je građevinska sanacija najoštećenijih i najizloženijih dijelova staze.

Zaštićeno kulturno dobro nacionalnog značaja

Slika.HPS je 2005., na temelju odluke Izvršnog odbora od 11. travnja 2005., podnio prijedlog za proglašenje Premužićeve staze spomenikom kulture te 20. travnja 2005. uputio taj prijedlog, uz odgovarajuće obrazloženje, Ministarstvu kulture, koje je nakon provedenog postupka ocjene prijedloga Stazu 2009. uvrstilo u Registar kulturnih dobara od nacionalnog značaja s oznakom Z-4203. U rješenju Ministarstva kulture od 16. srpnja 2009., kojim se utvrđuje da Premužićeva staza na Velebitu ima svojstvo kulturnog dobra, dano je sažeto obrazloženje kojim se potvrđuju jedinstvenost i važnost staze:

Premužićeva staza je 57 km duga planinarska staza koja prolazi kroz najatraktivnije predjele Velebita i povezuje vršne dijelove Sjevernog i Srednjeg Velebita. Započinje u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit kod Zavižana, prolazi kroz Strogi rezervat prirode Hajdučki i Rožanski kukovi, preko Alana, nastavlja se kroz Park prirode Velebit, a završava u Baškim Oštarijama. Smještena je na ujednačenoj nadmorskoj visini, na oko 1500 metara, a visinska razlika između najviše i najniže točke u cijeloj njenoj dužini je samo 200 metara. Cijelom trasom naizmjenično se izmjenjuju vidici prema moru i prema Lici, prolazeći uz brojne botaničke i geološke fenomene. Nazvana je po svom projektantu Anti Premužiću, građevinskom referentu u Direkciji šuma u Sušaku koji ju je projektirao, organizirao izgradnju i sudjelovao u njoj. Građena je u periodu od 1930. do 1933., a radove su izvodili radnici iz podvelebitskih sela. Izgradnjom staze omogućen je pristup u najnepristupačnije i najljepše dijelove Velebita. U koridoru staze, u Rožanskim kukovima, između Pasarićeva i Hirčeva kuka, nalazi se sklonište Rossijeva koliba koju je Hrvatsko Planinarsko Društvo izgradilo 1928. godine. Radi se o prizemnoj kući zidanoj od klesanog kamena, smještenoj na rubu Jerković dolca.

Slika.lako se radi o planinarskoj stazi, radi lakšeg prolaza kroz vrleti Velebita izgrađene su serperntine, podzidi, i mostovi izvedeni u suhozidu. Staza je dijelom uklesana u stijenu, probijena kroz stijenu, popločana lokalnim kamenom, a na nekim dijelovima izvedene su stepenice. Kvalitetom gradnje i uklopljenosti u prirodni okoliš ova staza smatra se remek-djelom graditeljstva, te se radi o spomeniku od nacionalnog značaja koji se ističe i u europskim mjerilima.

Na osnovu predočene dokumentacije i iznesenih činjenica Stručno povjerenstvo za utvrđivanje svojstva kulturnog dobra (...) utvrdilo je da Premužićeva staza na Velebitu s prostornim međama određenim koordinatama po Gauss-Krügeru od Zavižana x = 5498 960, y = 4962 132, srednja točka x = 5499 971, y = 4947 574, do Baških Oštarija x = 5512 109, y = 4933 605 u koridoru po 25 m s obje strane staze, ima svojstvo kulturnog dobra u smislu članka 7. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara te se sukladno članku 12. stavak 4. istog Zakona određuje njihov upis u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske – Listu zaštićenih kulturnih dobara.

Obilježavanje 90. obljetnice završetka gradnje

Ove se godine navršava 90. obljetnica završetka gradnje Premužićeve staze. U tom su povodu HPS, Javna ustanova Nacionalni park Sjeverni Velebit i Javna ustanova Park prirode Velebit ovih dana objavit će planinarski vodič »Premužićeva staza«, s podacima o gradnji staze te opisom staze i planinarskih zanimljivosti uz nju. Vodič ima 64 stranice i bit će dostupan u HPS-u i suvenirnicama NP-a Sjeverni Velebit i PP-a Velebit. Tijekom ljeta na Velebitu će biti održana svečanost u povodu 90. obljetnice Premužićeve staze. Važno je istaknuti da je u tijeku rekonstrukcija i obnova dijelova staze, sve s ciljem da najljepša planinarska staza u Hrvatskoj i dalje bude sigurna i ugodna za planinarenje.

Hrvatski planinari cijene i čuvaju prirodne i kulturne vrijednosti Velebita. Premužićeva staza dio je naše planinarske i graditeljske baštine, jedinstven primjer graditeljstva u funkciji razvoja planinarstva i popularizacije Velebita.

Slika.

Najnovije vijesti

Dani hrvatskih planinara 25.-26. svibnja 2024. na Kamenitovcu

Dani hrvatskih planinara 25.-26. svibnja 2024. na Kamenitovcu

23.05.2024.

Hrvatski planinarski savez i HPD Bilogora iz Bjelovara pozivaju sve zainteresirane planinare na Dane hrvatskih planinara koji će se održati 25. i 26. svibnja 2024. na Kamenitovcu, s organiziranim izletima i turama po Bilogori.

15 godina od uspona Hrvatske ženske alpinističke ekspedicije na vrh Mount Everesta

15 godina od uspona Hrvatske ženske alpinističke ekspedicije na vrh Mount Everesta

19.05.2024.

Na današnji dan, 19. svibnja 2009. sestre Darija i Iris Bostjančić popele su se na najvišu točku našeg planeta – na vrh Mount Everesta (8850 m) na Hrvatskoj ženskoj alpinističkoj ekspediciji koju je organizirao Hrvatski planinarski savez. Bile su prve žene u toj sezoni na vrhu Everesta, a ujedno i prve sestre u povijesti koje su na vrh svijeta stigle s nepalske strane planine. Tog dana hrvatska zastava prvi puta je istaknuta na najvišem mjestu na svijetu

Predstavljanje knjige Durmitor 23. svibnja u Zagrebu

Predstavljanje knjige Durmitor 23. svibnja u Zagrebu

18.05.2024.

U četvrtak 23. svibnja s početkom u 19:30 sati u Knjižnici Bogdan Ogrizović (Cvjetni trg, Preradovićeva 5) u Zagrebu će biti predstavljena knjiga "Durmitor - nacionalni park" Vlade Vujisića.














footer
Copyright 2024 © Hrvatski planinarski savez