Nepoznato o poznatom: Rožanski i Hajdučki kukovi

nedjelja, 14.01.2024.

Planinarski svijet je zasigurno čuo za Hajdučke i Rožanske kukove no kako bi razumjeli zašto su davne 1969. godine Zakonom proglašeni kao strogi (prirodni) rezervat saznajmo više o njima.

Strogim rezervatom proglašeni su kako bi se taj dio kopnenog područja sa svojom neizmijenjenom ili neznatno izmijenjenom sveukupnom prirodom dodatno zaštitio s ciljem očuvanja izvorne prirode. Na tom području su zabranjene gospodarske i druge djelatnosti ali se može dopustiti posjećivanje, istraživanje i praćenje stanja prirode.

"Kukovima" se često u narodu nazivaju velike i gole kamene gromade koje strše iznad okolnog terena. Tim opisom krase se i oni Hajdučki te Rožanski no samo su na tom području od 20-tak km2 sjevernog Velebita tako grupirani i naočiti. Iznad 1600 m nadmorske visine nalazi se nekolicina stjenovitih vrhova-kukova i još nebrojeno ispod te visine.

Možemo ih prepoznati po okomitim tornjevima, šiljcima te zaobljenim glavicama koji su razdvojeni neprohodnim vrtačama, ponegdje su u skupinama ili izolirani od ostalih.

Najistaknutiji Hajdučki kukovi su Golubić, Begovački, Jarekovački, Pavića i Duića kuk, a od Rožanskih to su Gromovača, Krajačev, Pasarićev, Vratarski, Varnjača i Crikvena.

Legende spominju da su Hajdučki kukovi ime dobili po hajducima koji su se u prošlosti tamo skrivali. To je područje bilo utočište podgorskim hajducima poput poznate hajdučice Mare o čijoj su borbi protiv turske i austrijske tiranije brojne pjesme ispjevane. Generacije Podgoraca pokušavale su pronaći golemo blago zakopano u borbi s austrijskim vojnicima, no zbog svoje lakomosti za blagom nisu to uspjevali jer ga otkriti može samo onaj tko će ga i podijeliti potrebitima.

Biljka rožica (ruža), krije se u imenu Rožanskih kukova, dok legende starih Podgoraca spominju i mjesto gdje se na ovim kukovima nalazi vilinska voda (malo jezero obraslo lopočima) uz koju borave vile.