Nepoznato o poznatom: Branimir Gušić

ponedjeljak, 15.07.2024.

Prvi predsjednik Planinarskoga saveza Hrvatske (1948.) nakon 2. svj. rata, bio je Branimir Gušić, istaknuti pobornik zaštite prirode i čovjekova okoliša, rođen u Zagrebu, 6. travnja 1901. U Zagrebu završava škole i sve sveučilišne nauke. Za prirodne znanosti, naročito za zoologiju i botaniku, počeo se zanimati još kao srednjoškolac. Prilike su htjele da ne ode na studij biologije stoga upisuje medicinu u Zagrebu gdje istodobno studira povijest i geografiju na Filozofskom fakultetu. Radio je kao asistent u zagrebačkoj Klinici za uho, nos i grlo, gdje je započeo specijalizaciju iz otorinolaringologije, a svoj rad nastavlja u Pragu i Beču.

Uspješno je djelovao i na drugim znanstvenim područjima; geografiji (posebice antropogeografiji), etnologiji i povijesti.

Početke svog terenskog rada na geografiji provodio je na slovenskim gorama gdje otkriva svoje sklonosti za planinarstvo i alpinizam. Ondje je zajedno sa ostalim slovenskim planinskim prijateljima stekao i osnovnu planinarsku školu. Upravo ta njegova terenska istraživanja vremenom su postajala sve opširnija i ubrzo shvaća da ga ne zanima samo i isključivo priroda i prirodoslovne discipline, već je taj interes povezao s problematikom čovjeka, njegovom prošlošću i suvremenim potrebama.

Kasnije kroz život zajedno sa suprugom Marijanom, etnologinjom, istražuje Dinarske planine, Durmitor i Prokletije. Bavio se i penjanjem Durmitorom i Julijskim Alpama prije II. svjetskog rata. Sudjelovao je u snimanju planinarsko-etnografskog dugometražnog filma o Durmitoru, a posjedovao je i obilne fotomaterijale Dinarida, o čemu je održao i mnoga predavanja.

Kao strastveni planinar još od studentskih dana, 1924. jedan je od suosnivača Hrvatskoga turističkog kluba »Sljeme« i neko vrijeme njegov predsjednik te ujedno i prvi predsjednik Planinarskog društva »Zagreb«. Bio je i autor nekoliko planinarskih vodiča.

Kao pobornik zaštite prirode i okoliša uvelike je bio zaslužan što su Velika Paklenica, Rožanski i Hajdučki kuk u Velebitu te najzapadniji dio otoka Mljeta proglašeni nacionalnim parkovima. Bavio se i zaštitom Plitvičkih jezera. Postaje i zaslužan predsjednik Republičkog savjeta za zaštitu prirode i Odbora za nacionalne parkove.

Bio je uvijek otvoren, pristupačan, iskren i spreman svakome pomoći, a svoje bogato i široko znanje nije čuvao za sebe već ga je prenosio na svoje mlađe suradnike.

Nakon duge i teške bolesti umire 6. srpnja 1975. godine u svojoj 74. godini, a njegovi posmrtni ostaci nalaze se na Mirogoju gdje su se od njega oprostili brojni predstavnici planinarskog, kulturnog i znanstvenog svijeta.

„Mislim, da pravi planinari ne smiju na svojim putovanjima pored pažnje za ljepotu same prirode, pored ličnoga doživljaja u svladavanju teškoća kod njihovih alpinističkih poduhvata, pored bujne cvjetane i životinjskoga svijeta, zanemariti ni čovjeka u njima. Ne smiju preći preko gorštaka, čiji je lik i čiji je materijalni i duhovni život naj­sjajnija i najupečatljivija sinteza vjekovnoga djelovanja upravo svih onih ele­menata koji i njih same uvijek nanovo oduševljavaju i nagone da uvijek ponovo posjećuju to čudesno carstvo prirode, koje im stalno pruža sve nove i nove dojmove.“
... Branislav Gušić, Naše planine 1964, 3-4

Izvor:
NP 1962/01, NP 1971/05, NP 1975/07,
HP 2000/11, HP 2008/06, HP 2010/10
https://www.dinarskogorje.com/istra382iva269i-i-kroni269ari.html#gusic