Nepoznato o poznatom - Ivan Krajač

ponedjeljak, 09.12.2024.

Počnimo o Ivanu Krajaču ovom rečenicom iz „Hrvatskog planinara“ (1998/5): „Svaštareći, trošio je nerazumno sebe i svoje snage. Svuda je bio dobar, nigdje savršen.“

Rođen je 1877. godine u Senju. Već u ranoj mladosti zavolio je prirodne ljepote svog kraja, a toj ljubavi je ostao nepokolebljivo vjeran. Nakon završenih škola u Zagrebu i Beču te prakse u Karlovcu, preselio se u Jastrebarsko gdje je radio kao odvjetnik i javni bilježnik, a pomalo se bavio i politikom. Planinama još kao gimnazijalac nije mogao odoljeti te je čak i u zimskim razdobljima znao odlaziti u velebitske predjele. Obilazio je tako i ostale hrvatske, balkanske pa i europske planine. Najradije je ipak boravio na sjevernim predjelima Velebita koje je temeljito istraživao, a posebice Rožanske kukove. I prije nego se aktivno uključio u rad organiziranog planinarstva kroz HPD se isticao svojim govorima i idejama o gradnji planinarskih objekata na području Velebita. Nevjerojatnom energijom kojom je zračio, znanstvenim preciznostima i sposobnosti zapažanja uvelike je utjecao na smjer organiziranog planinarstva tog doba, a koje se osjeća i u sadašnjosti. Postoje mnogi zapisi u kojima podsjeća na kulturno-povijesnu činjenicu da planinarstvo u Hrvata datira još od 16. stoljeća, misleći pritom na spomen knjige „Planine“, Petra Zoranića. Bila mu je misao povezati turistički sadržaj s planinarskim i to ne samo kao ljetni, već i zimski turizam jer, smatrao je, Velebit ima mnogo toga za pokazati i pružiti. Dijelio je pozitivno mišljenje podupirući ideje o otvaranju cesta i autocesta po velebitskim obroncima iznad mora. Ne zaboravimo da je isto tako bio i pobornik planskog pošumljavanja golih predjela Velebita obzirom su velike i bogate šume važan čimbenik klimatskih odnosa cijelog dinarsko-gorskog sklopa. Obilazio je i istraživao mnoštvo bezimenih kukova na području Zavižana, Rajinaca te Lubenovca i Rožanskih livada koje je svrstao prvo u dvije skupine, danas poznati kao Hajdučki kukovi i Rožanski kukovi. U Rožanskim kukovima početkom dvadesetih godina počelo se nepoznatim vrhovima davati nazive pa su tako nastali Hirčev vrh, Novotnijev, Poljakov i Rossijev kuk i to sve po poznatim planinarima toga doba, ali niti jedan po Krajaču. Ta „nepravda“ ispravljena je 28. lipnja 1928. godine kad je jedan osamljeni vrh na kojega se Krajač prvi od poznatijih planinara popeo, a nalazi se malo podalje Rožanskih kukova, prozvan njegovim prezimenom. Ideolog i reformator hrvatskog planinarstva, bio je i začetnik ideje Velebitskog planinarskog puta koja mu se ostvarila tek nakon 55 godina, prema zamisli dr. Željka Poljaka. Napredak hrvatskog planinarstva zamišljao je kroz odgoj planinarske mladeži od koje će se razviti inteligencija i tako se pospješiti razvoj cjelokupnog planinarstva.

Ukazivao je i na veliku potrebu za izgradnjom planinarskih objekata ističući kako se bez njih ne mogu temeljito istraživati planine niti se planinari mogu dugo u njima zadržavati. Njegova zamisao o važnosti planinarskih objekata ostvarivala se za vrijeme dok je bio predsjednik HPD-a od 1921. do 1925. godine kada je morao napustiti tu funkciju zbog imenovanja na mjesto ministra trgovine i industrije.

O Krajačevoj kući pisali smo još početkom kolovoza, no jeste li znali da je postojala još jedna Krajačeva kuća, manje poznata, a opet prva. Sklonište je na livadi Rujice 1912. godine na 1100 m podigao Ivan Krajač s bratom Franjom i Konradom Nabršnigom i bio je to prvi objekt na Senjskom bilu.

Prijatelji su ga sasvim opravdano prozvali Velebitskim Columbom jer mu je Velebit bio životna planinarska preokupacija.

Izvor: A. Rukavina: Planinarsko djelovanje dr. Ivana Krajača Senj, zb. 20, str. 173.-194. (1993.)