Hrvatski planinar - Prosinac 2025.
03.12.2025.
Prosinački broj Hrvatskog planinara donosi sedam članaka, koje otvara članak Sanje Jurlin o usponima na tri alpska velikana: Castor, Gran Paradiso i Mont Blanc.
|
Kamp Moje prve Alpe održan je od 19.–22.6.2025. godine. Kao jedan od najiščekivanijih međuodsječkih događaja godine, svoju međuodsječkost isijavao je već kroz organizacijski tim: ženske snage Matice, udružene s muškom snagom Željezničara, manifestirane kroz suradnju Jelene Cerinski, Tee Glumac i Žine Kožine (tko uopće zna kak se Žina zove?). Sve su nam omogućili. U kampu Kamne, četiri dana kapaju alpski ratnici – znojni i nasmijani, naveze pune ludih priča sa zajedničkim motivima: strpljenje, borba, smijeh, krušljiva stijena, nova prijateljstva, iznenađenja u smjeru i ljudima, hrabrost u napredovanju i povlačenju. Zovemo ih tečajci, ali nisu tečajci. Penju, grizu, iznenađuju sebe i nas.
Navečer kamp postaje magičan: mrak isprepliće priče, krijesnice plešu među šatorima, iz tame izranja Nataša s lubenicom, Žina s prijedlogom smjera za sutra, ili se sklopi novo penjačko prijateljstvo. Tijela, umovi i srca AOŽ-a, AOM-a, AOV-a, RAK-a, Puta i AO Mosora četiri dana istražuju, penju, spuštaju se, pomiču granice, skidaju alpske nevinosti, kidaju stijene pa ih oprezno odlažu par metara dalje ili ispraćaju glasnim povicima prema dolje. Kuhaju, jedu, pjevaju, pozdravljaju dan zajedno – u kampu ili na odstupu, s čeonom lampom ili bez – i dočekuju jutro uz poznati zveket željeza koji obećava pustolovinu.
Penjanje na MPA posebno je jer je druga polovica naveze često novo, nepoznato lice – “dijete” drugog odsjeka. Međuodsječke naveze grade povjerenje i povezanost. Svi znamo tu magiju odnosa s osobom s druge strane užeta – sponu nalik braku, izuzev trajnosti i frekventnost navezivanja. Naveze na MPA su spaljene, jer: zaboravim ti ime, ali znam kako ti miriši znoj, kako ti izgleda lice kada se suočiš sa svojom smrtnosti, kako se nosiš sa strahom, kako prizivaš hrabrost.
Ovakva međuodsječka druženja podsjećaju nas da su odsjeci samo igra, da svi pripadamo zajednici kojoj ne trebaš objašnjavati zašto ova patnja liječi, zašto je povezanost preko penjačkog užeta sveta, zašto u ovim aktivnostima nema moje ili tvoje - samo naše i zašto je na ovom kamenom putu koji biramo najvažnije - dobro društvo. Hvala svima koji ste bili dio ovogodišnjih Mojih prvih Alpi – i tečajcima i našim asistentima te svima koji su se došli u kamp i podržali projekt.
I u ime svih sudionika, željeli bi se zahvaliti Komisiji za alpinizam HPS-a na podršci ovog predivnog kampa koji se održava već četvrtu godinu zaredom.
Vidimo se i sljedeće godine!
Više izvještaja o samoj penjači pročitajte dalje u tekstu.
Ovo mi je već treća godina da asistiram na Kampu, ali nimalo manje uzbudljiva i zanimljiva od prethodnih. Ove godine izabrana je nova lokacija u srcu Julijskih Alpa, što je otvorilo mogućnosti za penjanje u ozbiljnim brdima – pa tako i na samu Stenu, na Triglavu. Mislim da se doživljaj cijelog Kampa najlakše može dočarati kroz jedan uspon, od pripreme do povratka u kamp. U petak navečer sjedimo u krugu i dogovaramo naveze za subotu, kad odjednom izleti ideja da povedemo neke od polaznika u Kratku Nemšku, u sjevernoj triglavskoj stijeni. Pitam Martina je li zainteresiran, a njemu skoro ispadnu oči od uzbuđenja. Kaže mi da se potajno nadao baš takvoj prilici i odmah vadi već isprintane skice i opis smjera. Priprema je, dakle, već bila obavljena – slažemo opremu i dogovaramo buđenje u četiri ujutro, bez ikakvih problema. U subotu pred zoru imamo tri naveza s polaznicima Kampa i krećemo prema dolini Vrata. Već na pristupu uzbuđenje se osjeća u zraku i jedva čekamo doći do Stene. U 6:30 se navezujemo i krećemo s penjanjem. Atmosfera je fantastična – veselje, smijeh, poštovanje prema stijeni, uzbuđenje... Orijentacija u smjeru nije trivijalna, a tečajci počinju shvaćati razliku između Paklenice i Alpa, a motivacija im samo dodatno raste. Na vrhu smjera svi se okupljamo, nasmiješeni krećemo dolje, a silazak prođe u tren – dojmovi nikako da se slegnu. Za kraj, hlađenje nogu u Triglavskoj Bistrici uz gumene bombone i večera u Aljažu. Tamo, naravno, nazdravljamo i pošteno svima čestitamo – popeti Stenu nije mala stvar, a tečajci su tim prvim usponom tek odškrinuli vrata alpinizma. Žar u njihovim očima tog dana i cijele večeri nešto je što će još dugo ići sa mnom – jednostavno je zarazno.
Za kamp Moje Prve Alpe sam čuo još na predavanjima školice i od tad mi je ta ideja zvučala bomba. Napokon je došao 6. mjesec, primljen sam na kamp i zabava je mogla početi! Prvi dan s Natašom (AOŽ) krećem u Vodnjak Želja, ali ne uspjevam ući u smjer. Pognute glave odlazimo malo niže i ulazimo u Smer po zajedi. Smer po zajedi ispada baš po mjeri tako da je Vodnjak Želja brzo zaboravljen. Uživamo u penjanju, postavljamo međuosiguranja, uspješno se orijentiramo i veselo izlazimo iz smjera. Prvi dan je prošao izvrsno! Drugi dan i dalje u Natašinom društvu, no ovaj put je ona navezana s Karlom (AOM), a ja uže dijelim sa Žinom (AOŽ) i svi zajedno penjemo Madonnu. Nakon dva bolder detalja, jedne eksponirane prečnice i malo orijentacijskih izazova dolazimo i do kraja Madonne. Stvarno je prezabavno penjati u Alpama! Na odstupu Žina spominje da bi se možda sutra moglo ići u Stenu od čega se moje oči zacakle. Kao da prva dva dana nisu bila dovoljno fantastična, treći dan se 4 naveze sa školaracima zapučuju u Kratku nemšku. Treći dan i dalje u dobrom društvu Željezničaraca, ovaj puta u navezi s Jakovom. Pićimo kroz Kratku nemšku i zadovoljni prolaznim vremenom odlučujemo nastaviti u Dugu nemšku (ovaj dan je sve bolji i bolji!). No tu nailazimo na orijentacijske izazove i sa svojeg sidrišta gledamo greben preko puta na kojem bi trebali biti, a nigdje ne vidimo opciju da poprečkamo do njega. Tako da odlučujemo absailati jedan cug i priključit se drugim navezana u Zimmer-Jahn izlazu. Tabanamo do Aljaževog doma gdje zahvaljujući Žininom tečnom slovenskom naručujemo hranu i piće pa zadovoljno uživamo u pogledu na Triglav. MPA nije mogao proći bolje i jedva čekam vratit se u Alpe!
Kad sam pisala prijavu za kamp Moje prve Alpe 2025. mislila sam da nema šanse da me uzmu u tih 10 kandidata koliko su ih maksimalno primali iz cijele Hrvatske. Iako sam završila alpinistički tečaj davne 2008. godine, imala sam dugacku pauzu od penjanja od preko 10 godina i tek sam se nedavno ponovno vratila malo redovitijem penjanju. Samim time nisam mislila da mogu konkurirat za mjesto na kampu pa je to više bilo u stilu:"Ajde poslat ću tu prijavu, ionako me ništa ne košta!" Kad sam od ekipe dobila mail da sam primljena na kamp bila sam sretna ko malo dijete Otišla sam bez nekih ludih očekivanja, iako su mi neki iskusniji alpinisti iz mog kluba spomenuli da ću u Alpama doživjet nešto što neću nigdje drugdje i da ću tek tamo vidjet kako izgleda pravi alpinizam. Mislila sam da malo pretjeruju. I istina, Alpe su me potpuno izule iz cipela, u svakom pogledu. Realno, ništa što sam do sad penjala u Hrvatskoj (a jedino sam kod nas penjala u Paklenici i Dabarskim kukovima) nije me moglo pripremiti za ono što sam tamo vidjela i doživjela. Imala sam odlične asistente u navezima radi kojih su ti prvi (usudila bi se reć preplašeni) koraci ipak bili sigurniji i odlučniji. Penjala sam Nad Šitom glava, na Maloj Mojstrovci i na Debeloj peči i moram pohvaliti, izmedju ostalog, i odabir smjerova koji su bili dovoljno lagani za penjanje, a opet po svim drugim parametrima itekako izazovni. Smjerovi su većinom bili trad, tj. neosigurani, iako je realno bilo ipak ponešto starih klinova koji su umirivali glavu i davali neku orijentaciju smjera u kojima je tako lako zalutati, bez obzira koliko puta gledali skicu smjera. U ta 4 dana penjanje doživjela sam svu moguću paletu osjećaja - od strahopoštovanja, uživanja i prepuštanja, slobode i sreće do straha, nesigurnosti, umora, sumnje u sebe i svoje sposobnosti. Naučila sam da te tako velike stijene "ogole" kao malo što, točno pokažu gdje si jak, a gdje si tanak. Do tad sam mislila da se poznam tj. da znam svoju glavu i penjačke sposobnosti, a onda su mi Alpe pokazale jednu sasvim drugu mene koju do tad nisam imala prilike upoznat i sa svime time je trebalo hendlat ta 4 dana. Cijela ekipa u kampu je bila fenomenalna, jako friendly, sa savjetima, podrškom, dovoljno strpljenja i razumijevanja radi čega je sve teklo tako opušteno i pitko. Ovaj kamp ću pamtit kao ogromno iskustvo i turbo zabavnu avanturu, kao pomicanje granica, izlaženja iz comfort zona do ibera i podizanja osjećaja vlastitih mogućnosti. Kamp mi je, uz samo penjanje, donio nove divne ljude sa kojima ću sigurno ostat u kontaktu i nadam se nastavit penjat, a nabildao je i apetit za novim penjanjima u Alpama (već sam otvorila excelicu sa smjerovima koje bi voljela jednog dana tamo penjat, samo da još malo špinata pojedem ) .
Na MPA došla sam na poziv (sličniji zapovjedi, ali nećemo sad cjepidlačiti) Jelene Cerinski. Kao netko čijim se venama miješa krv AOŽ-a i AOM-a, nisam mogla propustiti kamp koji zajednički organiziraju ova dva alpinistička klana. Nisam neka alpska ratnica s hrpom smjerova u nogama pa sam pristala pod uvjetom da u stijenama koje u meni još uvijek bude strah(opoštovanje) pratim one iskusnije od sebe. Žini sam rekla, znam stiskat i i znam guštat, u ostalom još imam prostora za rast. To je bilo dovoljno dobro. Često zaboravim da na kampovima i mi asistenti smijemo učiti i rasti i da ne moramo biti asevi da bismo asistirali. Asevi ionako imaju puno penjačkih planova i želja pa i manje vremena, a moja želja i plan bili su jednostavni - popet nešto, dobar vajb i društvo za riješiti bocu muškata i tablu špeka. Zato je i moja malenkost prisustvovala u svojstvu asistenta.
Prvi dan pratila sam Romanu s Markom u smjeru Promenada na Maloj Mojstrovki. Njih su dvoje tvorili vrlo simpatičnu AOM-AOV navezu, potpuno usklađeni u “šuti i radi” energiji. Tiho, postojano i elegantno popeli su tri dužine ispred nas, služeći kao orijentir meni i Ivani iz AOŽ, s kojom sam penjala taj dan. Ponosna na sebe, povela sam sva tri cuga bez da sam bacila išta značajno prema dolje. Ivana je vjeroučiteljica, znala sam da ću, ako postoji raj, ne bacanjem kamena prema njoj sigurno dobiti bar jedan plusić kod Onoga Gore. Ivani nitko nije rekao da redirekciju neki od nas zovemo Jesus nut, niti da se onaj dugački komplet kojim posežemo u sportićima kad radi guza zovemo Božja ruka. Zahihotala se, još jedan plusić za mene! Treći plusić stigao je kad smo uspješno absajlali dolje, po užetima koje je Romana pripremila. I ona je je definitivno dobila plus. Taj dan od Romane sam naučila da kamen može biti dobra zamjena za cepin prilikom kretanja po snežišću. Moraš voljeti te Matičarske žene, s njima bih na kraj svijeta!
Drugi dan poslali su me u Sjeverni raz, zajedno s Jelicom (AOM slab queen) i Ivom iz RAK-a. Jelena mi spada u ‘’na kraj svijeta’’ ekipu, znala sam da ne može ispast loše, a i ženske naveze uvijek su hit. Podno smjera, Saša nam predaje Marka, iza kojeg sam penjala jučer. Sašino rame mrsi mu penjački plan, zbog čega Marko ulazi kao blažen među ženama i navezuje se s Jelenom. Saša se iskupljuje pokazujući nam frend koji je uočio napušten u snežišću te nas pogledom ispraća u alpsku pustolovinu. Iva i ja krećemo za Markom i Jelenom. Vajb je bio vrhunski, suprotno od smjera koji smo penjali. Doživljavala sam emocionalni rolerkoster. Jesu li ovo moje zadnje Alpe? Ružne, krušljive dužine na trenutak presjeca nekoliko metara lijepog penjanja, taman toliko da se uzbudim i onda ostanem nezadovoljena, kao da je Sjeverni raz muškarac koji ima onaj jedan dobar potez, al osim toga nema pojma kaj radi. Kamenje leti, dužine su krušljive i penjački većinom nezanimljive, jebe me trenje i pada mi čokovadilica, ali junački, cug po cug, Iva i ja odrađujemo svaka svoj dio posla. Smjer nas počinje iritirati i umarati. Na štandovima, mi cure sve izazove i iritacije umatamo u smijeh i sve postaje lakše, čak i činjenica da nakon zadnje dužine penjemo njih još tri. U ovakvim situacijama važno je tko je s druge strane užeta, s kim si na štandu i kakva je energija. Marko je opet tih i elegantan, ali i njemu zatitra osmijeh na naše glupe fore. Jedemo gumene bombone, fotkamo se, istovremeno žureći da popnemo smjer prije najavljene kiše. Pada ogroman kamen. Dramatični zvuk, miris baruta u zraku, prašina koja se digla kad se razbio u stotinu komadića. Svi smo živi i zdravi, zahvalni za život i ljude oko nas, još svjesniji svoje smrtnosti i malenkosti u ovoj impozantnoj stijeni. Kamen ne ubija vajb, a to puno govori o prekrasnim ljudima s kojima sam penjala, ali unosi ozbiljnost u situaciju. Penjemo smjer, potom hodamo do vrha Velike Mojstrovke i žurimo prema domu, pogledom prateći mrki crni oblak ispred nas, istovremeno bacajući tu i tamo neku glupu foru. Smijeh opet nosi olakšanje, vraća mentalnu bistrinu i podsjeća nas da je sve ovo - igra na koju smo pristali jer smo svi skupa malo ludi. Sretni i suhi se spuštamo dolje. Oblak nas je samo zezao. U kampu se dobro jede. Po kampu se čuju impresivne riječi kao što su Triglav, Mangart, Špik. Znam što znače, ali ne zapravo jer nije poanta u vrhu, već u ruti do vrha. Svi su nabrijani, pogotovo tečajci, ali jučerašnji kamen pokrenuo je u meni neke važne procese pa kažem Žini - sutra mogu asistirati ako je potrebno, ali radije ne bih. Klima glavom i oslobađa me asistiranja. Usred impresivnih priča o pustolovinama alpskih ratnika i nabrijanosti onih koji su prvi put ovdje, ja se pitam - što, pobogu, opet radim ovdje?
Treći dan hodala sam po Mangartskim jezerima sa Sarom V., Ivonom (AOM) i Anom (Mosor?). Nešto se čarobno dogodi kad se žene skupe. Tkanje naših priča ne može se ovdje ponoviti, samo ću reći da sam se uz njih podsjetila zašto sam tu, što mi žene donosimo u svijet penjanja i alpinizma i zašto se duša odmara dok se tijelo umara. Skalibrirala sam se i sad ponovno znam što radim u Alpama. Hvala cure! Četvrti dan čilala sam među ljudima u izraženo neodsječkom raspoloženju. Time sam lijepo zaokružila ove Moje prve Alpe: svi smo mi tu jer smo pomalo ludi prljavci koje zovu planina i put. Igramo se da smo u odsjecima i da to nešto znači, ali to ne znači puno, osim tima u kojem skupljaš bodove za AOBB. Dobila sam po što sam došla - dobar vajb, nove alpske lekcije, penjanje koje mijenja dušu, društvo za popiti muškat i pojesti špek te iskru pustolovine u očima. Hvala kolegama luđacima iz svih alpinističkih plemena! .
Prosinački broj Hrvatskog planinara donosi sedam članaka, koje otvara članak Sanje Jurlin o usponima na tri alpska velikana: Castor, Gran Paradiso i Mont Blanc.
U Hrvatskom planinarskom savezu dostupan je atraktivan zidni kalendar HPS-a za 2026. godinu. Kalendar sadrži atraktivne fotografije hrvatskih planina planinarskog fotografa Tomislava Markovića. Na svakoj se stranici, uz kalendarij za pojedini mjesec nalazi velika fotografija i podaci o planiranim akcijama planinarskih udruga u tom mjesecu.
Dana 11. studenoga 2025. Izvršni odbor HPS-a je, na temelju prijedloga stručnih komisija za planinarske putove i za planinarske objekte usvojio plan upravljanja planinarskom infrastrukturom za iduće projektno razdoblje i odobrio provedbu nabave i distribuciju potrebne građe, materijala, alata i pribora prema iskazanim potrebama planinarskih udruga za uređenje planinarske infrastrukture u skladu s uvjetima projekta Sigurna i održiva planinarska infrastruktura.
Kozarčeva 22, 10000 Zagreb
hps@hps.hr
T: 01/48-23-624
T: 01/48-24-142
OIB 77156514497
IBAN HR4123600001101495742
Radno vrijeme Ureda HPS-a:
radnim danom 8-15 h
Član / Member of
HOO - Hrvatski olimpijski odbor
UIAA - International Climbing and
Mountaineering Federation
EUMA - European Mountaineering Association
ERA - European Hiking Federation
BMU - Balkan Mountaineering Union
