Škola planinarskog skijanja, Sadnighaus. 28.1. – 1.2.2026.

subota, 14.02.2026.

Komisija za planinarsko skijanje je od 28.1. do 1.2.2026. održala Školu planinarskog skijanja prema kurikulumu Hrvatskog planinarskog saveza, na lokacijama Astentala, ishodište je bila planinarska kuća Sadnighaus.

U izvođenju škole sudjelovali su Tomislav Galić i Vanja Starčević kao instruktori, Željko Žarak, kao asistent instruktorima te Tihana Ratkajec u organizaciji škole.
Školu je pohađalo 9 sudionika od toga ih je 8 uspješno završilo i steklo naziv planinarski skijaš pripravnik:

• Članovi PDS Velebit Marina Rogina i Martin Starčević
• Član PD Gromovača Goran Bukovac
• Članovi HPD Željezničara Goran Pantar i Aleksandar Dostal
• Član Riječkog alpinističkog kluba Toni Verbanac
• Članovi HPD Runolist: Andrej Šimatić i Bojan Grbić

Škola se sastojala od predavanja i radionica u večernjim satima i ture na skijama preko dana. Teoretska predavanja su odrađena po planu i programu. U planinarsko skijaškom dijelu polaznici škole su vježbali skijanje po raznolikim terenima te snježnim i maglovitim uvjetima, rađene su video analize vježbi lavinskih potraga i spašavanja kako bi sudionici dobili što bolji uvid u samo izvođenje vježbi te bi se radile analize tekućeg dana koji bi završavao predavanjima uz projekciju fotografija i filmova.

Kako nam je bilo i kako su se naši polaznici proveli, te što su naučili, doznajte iz njihovih dnevnih izvještaja.

1. dan, srijeda 28.1.2026.
Tekst napisali: Marina Rogina i Aleksandar Dostal

Prvog dana tečaja, 28. siječnja, sudionici su se okupili oko 15:00 sati u planinarskoj kući Sadnighaus, nakon približno četiri sata vožnje od Zagreba. Nakon dolaska i kratkog međusobnog upoznavanja, započeo je uvodni dio programa uz predavanje i prezentaciju edukativnih materijala vezanih uz sigurnost i pripremu za ture.

Vanja je sudionicima predstavio dostupne izvore informacija vezane uz sigurnost i lavinsku problematiku, uključujući platformu Whiterisk, lavinske biltene i načine njihova korištenja u planiranju tura. Slijedio je detaljan prikaz i objašnjenje opreme za planinarsko skijanje od strane Tomislava, s naglaskom na tzv. lavinski trojček (lavinski primopredajnik, sonda i lopata). Demonstrirano je pravilno rukovanje lavinskom sondom, uporaba lopate te rad lavinskih primopredajnika s praktičnim primjerima postavki i načina pretraživanja. Posebno je istaknut princip rada lavinskog ruksaka te važnost njegove pravilne upotrebe u hitnim situacijama.

U završnom dijelu predavanja provedena je detaljna provjera opreme kod svih polaznika, čime se osigurala spremnost za praktični dio tečaja. Potom je uslijedilo planiranje prve ture na vrh Hilmsberg (2673 m), tijekom kojeg su sudionici ujedno i obrađivali tematiku orijentacije pomoću karte i kompasa te osnovne smjernice planiranja rute.

Dan je završen pregledom plana za sutrašnje ture i pripremom osobne opreme.

2. dan, četvrtak 29.1.2026.
Tekst napisali: Marina Rogina i Aleksandar Dostal

Drugog dana tečaja, 29. siječnja, polaznici su se okupili ispred planinarske kuće Sadnighaus te su u 09:00 sati nakon provjere ispravnosti lavinskih primopredajnika i ponavljanja sigurnosnih uputa, započeli uspon prema vrhu Hilmsberg (2673 m n/v).

Tijekom uspona pratio nas je sloj svježeg snijega koji je pao prethodnog dana, što je rezultiralo izvrsnim uvjetima za uspon. Sudionici su se kretali ujednačenim tempom, uz povremene kratke stanke, uživajući u pogledima na prekrivene doline i planinske grebene koji su se otvarali kako se približavao vrh. Sam uspon trajao je oko tri sata, uz jednu pauzu u trajanju od tridesetak minuta.

Po dolasku na Hilmsberg, skije su pripremljene za spust koji je protekao u izvrsnim uvjetima i uz mnogo zadovoljstva među sudionicima. Zbog nešto tanjeg sloja snijega ispod nadmorske visine od 2500 metara i prisutnosti kamenja u pojedinim dijelovima, trebalo je oprezno birati linije. Željko je u tom dijelu predvodio grupu i pronalazio najpovoljnije linije za siguran prolazak.

U nastavku dana provedene su lavinske vježbe u tročlanim skupinama. Vježbe su uključivale simulaciju traženja zatrpane osobe, korištenje lavinskih primopredajnika, sondiranje i otkopavanje. Poseban naglasak stavljen je na brzinu, preciznost i timsku koordinaciju tijekom izvođenja zadatka.

Drugi dan tečaja zaključen je povratkom u planinarsku kuću i kratkom analizom vježbi, uz osvrt na naučene postupke i uvjete u kojima se mogu primijeniti stečene vještine.

3. dan, petak, 30.01.2026.
Tekst napisali: Goran Bukovac (PD Gromovača Otočac) i Martin Starčević (PDS Velebit Zagreb) .

Uspon na Göritzer Törl 2.460 m

Nakon jutarnjeg buđenja i ustajanja u 7:00 sati, obavljene osobne higijene te izdašnog doručka koji je kvalitetno popunio sve energetske rezerve, započele su pripreme za jednodnevnu planinarsko-skijašku turu prema vrhu Mohar (2.604 m). U zraku se već osjećalo uzbuđenje jer nas je čekao još jedan pravi alpski dan, ispunjen usponom, skijanjem i praktičnim vježbama u sklopu škole planinarskog skijanja. Standardna jutarnja logistika uključivala je punjenje termosica (s vodom koja je, realno, teško mogla tvrditi da je vruća), oblačenje slojevite odjeće te precizno pakiranje ruksaka s punom opremom. Nakon toga, ekipa se okupila u toploj zimskoj sobi gdje su nas dočekale pancerice i skije. Kada je i posljednji remen bio zakopčan, formirali smo se ispred doma Sadnighaus, spremni za početak ture.

Kako je Goran izašao posljednji, dodijeljena mu je časna dužnost provjere ispravnosti lavinskih primopredajnika (LPP). Odradio ju je temeljito, provjerivši uređaje svima u oba moda – search i send – uz dvostruku potvrdu da je sve u redu. Po uspješnom testu sigurnosne opreme, grupa je bila spremna za polazak. Na turu su krenuli: Vanja, Goran B., Goran P., Tomislav, Tihana, Željko, Martin, Toni, Bojan, Marina, Aleksandar Saša i Andrej. Tino je ovaj put odlučio ostati u domu na zasluženom odmoru, čuvajući dom.

Vrijeme je tijekom dana bilo pretežito oblačno, ali se u kasnijem dijelu dana razvedrilo, donoseći vedrinu u svakom smislu – i u zraku i u raspoloženju. Uspon je tekao ujednačenim tempom. Vanja i Tomislav tijekom cijelog puta davali su korisne savjete o pravilnom hodanju na skijama, s naglaskom da se skije ne podižu, nego vuku po snijegu – što se ubrzo pokazalo kao recept za uštedu energije i spašavanje mišića od prerane boli.

Prvu pauzu napravili smo nakon nešto više od sat vremena uspona, kod male drvene kućice, na oko 400 m visinske razlike. Tamo smo kratko predahnuli, popili nešto toplo i provjerili opremu prije nastavka prema sedlu Göritzer Törl (2.460 m). Po dolasku na sedlo, Tomislav i Vanja su zaključili da se neće nastaviti uspon prema vrhu Mohar jer su greben i sam vrh bili u potpunosti obavijeni gustom maglom te s vidljivim nedostatkom snijega. Umjesto uspona, odlučeno je da ćemo iskoristiti vrijeme za vježbe lavinske potrage (LPP) u parovima, dok ne pristigne najuporniji – i službeno proglašeni – najteži tečajac u povijesti svih tečajeva, naš Martin.

Vježbe su uključivale bacanje uređaja po snijegu i njihovo uzastopno pronalaženje pomoću funkcije pretraživanja, što je, uz edukativnu vrijednost, izazvalo i dosta smijeha. Nakon toga odrađena je i vježba sondiranja, u kojoj smo tražili Tomislavovu nogu i pancericu – što je, osim što je bilo korisno, pokazalo i da škola zna ponuditi zanimljive praktične zadatke.

Nažalost, tijekom spusta sa sedla došlo je do Tihaninog nezgodnog pada pri čemu je ozlijedila koljeno. Srećom, nije bilo jako ozbiljno te se uz zamatanje koljena zavojem i uz Željkovu pomoć, lagano ali samostalno spustila na skijama do doma.

Ostatak spusta bio je vrlo ugodan – snijega je bilo taman dovoljno, a uvjeti za skijanje gotovo idealni. Pri povratku prema domu odradili smo još jednu skupnu vježbu lavinske potrage, koju smo uspješno dovršili. Po završetku svih aktivnosti i ulasku u Sadnighaus, u zimskoj sobi nas je dočekala zaslužena nagrada – pivo koje je simbolično zatvorilo još jedan uspješan planinarsko-skijaški dan.

Ukupno smo prešli 6,8 km, savladali 581 m visinske razlike, a tura je ukupno trajala oko 4 sata i 30 minuta, uključujući sve pauze i vježbe.

Po povratku u dom, Vanja je održao još jedno zanimljivo i dinamično predavanje o pružanju prve pomoći. Njegova torbica za prvu pomoć ponovno je izazvala osmijeh, jer sadržajem podsjeća na Sport Billyjev „super sack“ – iz nje se uvijek može izvući još nešto što nismo očekivali. Dan je zaključen odličnom večerom, prikazivanjem kratkog filmskog priloga te završetkom dana odmah iza 22 sata, čime je ova uspješna tura poslužila kao savršena uvertira za sljedeći izazov – uspon na Stellkopf.

4. dan, subota 31.1.2026.
Tekst napisali: Andrej Šimatić i Bojan Grbić.

Izlet na Stellkopf

Nakon dva dana borbe sa snijegom, oblacima i pokojom zrakom sunca, budi nas savršeno vrijeme za najambiciozniji uspon do sada - Stellkopf sa svojih 2.852 m nadmorske visine, odnosno tek 12 m niži vrh od Triglava. Doručak kreće u 7 ujutro, a s obzirom na planirani podvig, kuhana jaja nestaju već u 7.15 h. Budući da smo nakon dva uspona i tri seta predavanja već iskusna, disciplinirana vojska, poredani smo u 8.30 h ispred planinarskog doma, odrađujemo „group check“ i krećemo prema vrhu. Nešto hladniji dan tjera nas na dodatne slojeve te smo u hladu naše kotline svi u iščekivanju sunčanih padina koje nas željno čekaju i promatraju.

Grupa je već homogena, iskusna i hrabro korača iza naših vodiča koji pažljivo biraju smjer kretanja. Nakon otprilike sat vremena skijaškog planinarenja izlazimo na sunce i instant „real feel“ temperatura raste za deset stupnjeva. Refleksija sunca u tom trenutku postaje toliko snažna da smo prisiljeni staviti naočale - koje ovaj put imaju primarno pragmatičnu funkciju, ispred stilistike.

Tijekom uspona pratimo špuru koju su ispred nas postavili kolege iz austrijske gorske službe spašavanja i s iščekivanjem promatramo nedodirnuti snijeg koji samo čeka naš spust prema dolje. Prolazimo uski kanjon i izlazimo na prostor koji djeluje kao prava visoravan - kao da smo odjednom teleportirani na Haute Route, daleko od bilo kakve civilizacije. Nakon 500 m osvojene visinske razlike, naš cilj je jasno vidljiv ispred i iznad nas. Teren postaje izazovniji po pitanju količine snijega i povremenih strmijih nagiba, no vodiči nas vode onako kako su nas prijašnjih dana učili - sigurno i pametno.

Teren nam u međuvremenu pruža priliku da pojedine metode primijenimo u praksi, poput prolaska kroz kraći, strmiji dio „jedan po jedan“, uz razmake. U ovom smo trenutku već upoznati s terminologijom planinarskog skijanja i pojedinim situacijskim pojavama, među kojima se posebno istaknuo vrlo neugodan „whumpf“ - zvuk koji ukazuje na slijeganje nestabilnog snježnog sloja i signalizira lavinsku opasnost. Naravno, sada smo već puno opušteniji jer smo svjesni da se nalazimo na terenu čiji nagib ne omogućuje nastanak lavine. U jednom trenutku, upravo zbog tog zvuka, čak i mijenjamo rutu - dodatno prenoseći teoriju iz udžbenika u praksu (donošenje odluka na terenu ovisno o procijenjenim rizicima).

Nakon otprilike 3,5 sata uspona dolazimo na Stellkopf - nevjerojatan vrh s kojeg se pruža spektakularan pogled na austrijsku planinsku panoramu, s Grossglocknerom (najvišim austrijskim planinskim vrhom) u prvom planu, gotovo na dohvat ruke. Nakon zasluženog uspona slijedi okrjepa, uživanje u pogledu, fotografiranje, časkanje i - definitivno - jedan od najboljih osjećaja cijelog boravka.

Nakon otprilike 30 minuta provedenih na vrhu pripremamo dereze i cepine te kratko vježbamo silazak do prostranijeg dijela za prvi spust dana. Ispred nas se tada otvara snježna posteljina koja vapi za tragovima pravilnih skijaških vijuga.

U tom trenutku počinje poseban gušt - oni koji se penju da bi se spuštali sada su nagrađeni za svoj trud. Osmijeh je vidljiv na svakome od nas i zajedno, kao grupa, osvajamo planinu koju smo zaslužili. Spust u gornjem dijelu planine prolazi besprijekorno, a s obzirom na to da je već treći dan skijanja, vidljiv je ogroman napredak kod svih u grupi, posebice u tehnici skijanja.

Ne zaboravlja se i lavinska vježba - ovaj put imamo simulaciju pronalaska i otkopavanja nepoznatog broja zakopanih skijaša. Protokol smo već naučili, fiktivna spasilačka služba je pozvana i kreće se u potragu. Iako potraga prolazi relativno uspješno, još jednom se osvještava koliko je ovaj proces potrebno vježbati s obzirom na niz poteškoća koje mogu nastati i otežati proces u kojem je vrijeme od presudnog značaja – poput skidanja skija na neadekvatnom terenu, prilagodba brzine traženja, preciznog sondiranja itd. No s obzirom da nas je već broj polaznika, uspješno iskopavamo „žrtve“ i nastavljamo sa skijaškim guštanjem.

Približavanjem nižim dijelovima planine javljaju se manje prepreke - otpuhani snijeg nudi sigurnost za grupu, ali predstavlja rizik za skije. Kamenje se uglavnom uspješno izbjegava, no kao i uvijek u avanturama, rizik postoji. Nekolicina nas upoznaje zvuk kamenja na dnu skijaške plohe, a nažalost jedna skija tog dana doživljava svoj posljednji spust. Barem je bila dobro iskorištena - dovoljno da se nauči kako izgleda unutrašnjost skije. Ipak, važnije od puknute skije je to da nikome nije puknula glava.

Nakon završnih 30 minuta raznih manevriranja oko kamenja vraćamo se u Sadnighaus, gdje imamo pola sata odmora prije početka drugog dijela dana - predavanja. Na rasporedu je tema planiranja ruta, koja nam je u ovom trenutku već vrlo pitka, s obzirom na to da smo kao polaznici škole već prilično iskusni skijaški planinari (nešto poput osamnaestogodišnjaka za volanom automobila ??). Nakon večere razgovaramo i prolazimo kroz područja u Austriji u kojima se može koristiti stečeno znanje pripravnika planinarskog skijanja. Umorni nakon cijelog dana, u 22 h je vrijeme za krevet i pripremu za 4. i posljednji uspon Škole skijaškog planinarenja u Astentalu 2026.

Nedjelja, 1.2.2026.
Tekst napisali: Toni Verbanac i Goran Pantar

Kluidhohe

Buđenje standardno oko 7h, klopa pa pakiranje stvari. Oko 9h već smo poredani na parkingu za standardnu provjeru lavinskih predajnika te krećemo na nešto kraću turu na Kluidhöhe. Vrijeme je sunčano i bez vjetra. Već malo načeti od prethodnih dana u tišini napredujemo meditativnim tempom.

Idemo istim putem kao i drugi dan po blagim padinama prema sedlu Goritzer Tori izmedju Mohara i Kluidhohe. Špura je sad mjestimično zaleđena te proklizuje na strmijim mjestima.

Negdje na pola puta sustižemo Martina i Željka. Kod Goritzer sedla skrećemo udesno prema Kluidhohe. Tu već ima više snjega i do samog vrha prtimo novu špuru.

Kluidhohe je zaobljen travnati vrh s kojeg se u ovakvim idealnim uvjetima pruža pogled na sve strane. Posebno se dobro vidio Grossglockner, Möltaler i okolni vrhovi.

Primjećujemo helikopter kako oblijeće susjedni Mohar te podiže nekoga u zrak.

Spust do sedla po netaknutoj padini je bio pravi užitak. Dalje idemo po položenijem terenu u smjeru prema helikopteru koji se spustio na obližnje sedlo. Ekipa iz helikoptera nam je signalizirala kako trebaju pomoć i svi smo krenuli prema njima. Nekolicina je pomogla utovariti nosila s unesrećenim u helikopter.

Dalje je spust bio manje ugodan. Padine su bile većinom preskijane, a snijeg dosta tvrd s korom, bilo je potrebno paziti na kamenje skriveno ispod tankog snježnog pokrivača. Svi smo se sretno spustili do doma.

Nakon presvlačenja okupili smo se na terasi doma gdje su nam Tomislav i Tihana dodijelili HPS-ove diplome za planinarskog skijaša pripravnika. Nakon ukusnog ručka, opraštamo se i sretni krećemo prema Zagrebu.