Inicijativa "Penjati se mora" organizira razgovor s Brankom Ognančevićem
četvrtak, 03.10.2013.
Penjati se mora te poziva na druženje pod zvijezdama (i krovom), Zagreb, park Ribnjak, četvrtak, 10.10.2013. od 19h. Razgovor s Đuzom počinje u 20h, Rock klub Ribnjak.
"Hrvatski alpinizam ide sve više svome kraju. Sve je manje ljudi koji žele riskirati i koji će trenirati. Mladi su se razmazili upotrebom moderne opreme (penjačica) pa više ne znaju penjat. Ljude treba vratiti natrag, bez 'kovačkog' rada nema ništa. U principu sve je na Kleku prenaježeno. Tako proizlazi da su naši stari, npr. Ribar bili supermeni, ja (Đuza op.a.) i mi još nešto, a ovi novi za ništa.". Sve u svemu nakon što su ga prekinuli u izlaganju on je zaključio da je današnji alpinizam pao na nulu i da je bolje da se današnje generacije bave špekulanjem. (Citat iz ČMA (Časopis mladih alpinista, 1999.), članak povodom okrug stola: "Spitanje (saniranje) Kleka?")
Branko Ognančević - Đuza je čovjek bez dlake na jeziku, izravan, kritičan, energičan. Njegov stil i stavovi priskrbili su mu istovremeno i simpatije i probleme. Za sebe kaže da "uvijek kaže istinu i kak je" ali da drugi to ne žele čuti. Mnogi ga pamte kao pripadnika srednje generacije domaćih penjača koji je uvijek stršao iz gomile. Neki će za njega reći "legenda", drugi "enfant terrible", treći "ridikul" ali jedno je sigurno, Đuzu se ne smije i ne može zaobići u inventuri lokalne penjačke scene.
Dok mlađe generacije znaju samo za Đuzin silaz s Anića kuka, oni starijeg datuma proizvodnje pamte kako je primjerice s polaznicima tečaja HPS-a u Chamonixu popeo Allainov smjer u u sjevernoj stijeni Dru-a. Poznat je po tome da je često penjao s manje iskusnima, trudio se prenijeti iskustvo. Tako se među njegovim pulenima našao i Boris Čujić koji će voditi razgovor s Đuzom.
Teško je predvidjeti kuda će nas priča odvesti. Možda na ekspedicije u Himalaju, Južnu Ameriku i SSSR. Sigurno su zanimljiva i njegova spašavateljska iskustva koja su mu priskrbila značku spašavatelja u Hrvatskoj, Sloveniji i Sovjetskom Savezu. Bilo bi šteta ne osvrnuti se na Đuzine eksperimente s treningom, opremom i školovanjem kadrova. Svakako treba spomenuti uspone u Alpama gdje, pored ponavljanja smjerova kao što je npr. slobodni uspon u Čopovom stebru s univerzalkama na nogama, ima i više prvenstvenih smjerova.
Đuza se veoma živo sjeća svakog detalja, pogotovo smjerova. Njegove opservacije su britke, jasne i zanimljive svakome tko je ikad primirisao u vertikalu. Razgovor će zasigurno biti začinjen digresijama i pikantnim detaljima. Svatko tko je ikad razgovarao s Đuzom zna (ili barem misli da zna) što može očekivati a ostalima je vrijeme da upoznaju Branka Ognančevića. Đuzu.
(M. Vuković)
