Uspješna 6. Mala planinarska škola na Velebitu

srijeda, 28.06.2017.

Hrvatski planinarski savez organizirao je i proveo 6. Malu planinarsku školu na Alanu, za djecu u dobi od 9 do 11 godina. U školi je sudjelovao ukupno 31 polaznik iz 20 planinarskih društava iz svih krajeva Hrvatske.

Škola je započela 18. lipnja, trajala je do 24. lipnja, a vodila ju je Daniela Čupić. U izvedbi škole velik doprinos dali su Ivan Hapač, Ivan Zorko, Maja Štefković, Anita Kristian, Jana Mijailović, Višnja Hapač i djelatnici Nacionalnog parka Sjeverni Velebit.

U svakodnevnim aktivnostima okupljeni polaznici usvajali su osnovna planinarska znanja i vještine, uz mnogo igre i zabave. Organizirane su vježbe spašavanja i prve pomoći, rad s kompasom i kartom, penjačke vježbe, izgradnja improviziranog bivka i brojne druge zanimljive i poučne vježbe. Polaznici su upoznali planinarsku opremu, planinarske objekte i markirane planinarske putove. U obnovljenim pastirskim stanovima na Alanu djeca su obišla izložbu i kroz predavanje upoznali posebnosti Nacionalnog parka Sjeverni Velebit. Izvedeni su brojni usponi u okolici planinarske kuće Alan, a završni izlet bila je tura na Veliki Kozjak. Zadnjega dana škole djeca su s voditeljima posjetila jamu snježnicu na Mirevu. Svi polaznici primili su ranovrsne male darove, među kojima i atraktivni Dječji planinarski dnevnik. Škola je provedena prema programu iz Pravilnika o maloj planinarskoj školi Hrvatskog planinarskog saveza.

U posljednjih nekoliko godina rad s djecom i mladima u HPS-u je znatno unaprijeđen, a posebno veseli da sve veći broj planinarskih društava provodi slične škole, po modelu velebitske Male planinarske škole, te u svojim sredinama razvija planinarske skupine djece i mladih. O povećanju interesa za takav oblik školovanja svjedoči i dosad najveći broj prijavljenih polaznika za Malu planinarsku školu na Alanu.

Dnevnik 6. Male planinarske škole na Velebitu

19. lipnja

Danas 19. lipnja prvi je dan proveden radno s vrlo interesantnim sadržajem. Članovi HGSS Stanice Zadar održali su nam u dopodnevnom programu predavanje s pokaznim vježbama, kako pomoći unesrećenoj osobi u planini. Pomogao nam je i potražni pas iste stanice da upoznamo način kako pronaći traženu osobu na nepristupačnom terenu. Sami smo ponovili sve naučeno i vrlo smo zadivljeni načinom kako spasavatelji spašavaju.

Naučili smo i vezivanje čvorova koji se koriste pri spašavanju, a ujedno i sami izvodili razne vježbe sa zamkama i užetima.

U poslije podnevnim satima otišli smo do stijene vrha Buljma, preko puta planinarske kuće i svi, nakon upoznavanja s tehnikama penjanja, dobro osigurani ispenjali dva osigurana smjera u stijeni pod budnim okom iskusnih alpinista i članova HGSS-a.

Dan je bio uzbudljiv, poučan, miran bez bure i ugodan za boravak na Velebitu. Nakon dobre večere spremili smo se i uputili u svoje sobe na spavanje.

20. lipnja 2017.

Noćas smo tako slatko spavali. Prethodno ispunjen dan, prepun dojmova, učinio je jutro trećeg dana vrlo tihim. Tek su se nakon doručka razbudili svi dječji glasići. Danas smo obišli pastirske stanove koji su u nadležnosti NP Sjeverni Velebit. Obnovljeni su s ciljem kako bi posjetitelji učili o životu ljudi i životinja na Velebitu u prošlosti. Vrlo je zanimljivo bilo čuti priče o čobanima i ženi planinki. Bila je to posebna žena. Dok su pastiri brinuli o ovcama, ona je pripremala jelo, čistila, odgajala djecu, a u slobodno vrijeme plela čarape za sve. Ljudi su tada živjeli s planinom. Mogli smo brzo uočiti kako su ljudi u prošlosti u planine išli zbog posla, a danas to rade zbog osobnog užitka i odmora od svakodnevice.

Poslijepodne smo se uputili prema Alančiću. U hladovini bukve vodičica Daniela nam je ispričala i pokazala što bi sve planinar trebao imati u ruksaku. Bila je to odlična priprema za sutrašnji izlet na Zečjak. Nakon toga učili smo o orijentaciji. Razgledali smo kartu Sjevernog Velebita, pronašli put kojim smo hodali od PD Alan do Alančića te vježbali orijentaciju pomoću kompasa. Podijelili smo se u nekoliko grupa i određivali azimute i kontraazimute. Za kraj smo tražili vodičicu Danielu koja nas je nagradila bombonima. Dan smo završili pudingom od vanilije sa šlagom (!) i predivnim zalaskom sunca nad Kvarnerskim otocima. Jedva čekamo izazove sutrašnjeg dana. Ruksaci su već spremni!

21. lipnja 2017.

Ujutro nas je iznenadilo nekoliko kapi kiše. No, dan je bio lijep, sunčan i vruć. Veći dio dana proveli smo planinareći. Cilj su bili vrhovi Zečjak i Kita. Do Zečjaka smo hodali Premužićevom stazom uz pogled na predivne otoke koje smo znali sami imenovati. Na vrhu smo ručali fantastične sendviče iz ruksaka i nastavili planinariti prema Kiti. Do nje smo se prvi put ovaj tjedan susreti sa stijenama, pa smo na nekim mjestima koristili i ruke. Međutim, svi smo ih bez problema svladali, a naši su vodiči bili ponosni. Po silasku do velebitske ceste dočekao nas je Zoki s iznenađenjem: jaffa keksima i sokom. Okrjepa u pravi čas!

Put do doma nastavili smo kroz ugodnu hladovinu Jamburaškog puta. Oduševila nas je Ivina priča o tome kako su ljudi iz Like preko Velebita volovima prevozili „jambure“, tj. jarbole do mora i prodavali ih Mlečanima. Kroz šumu se još uvijek naziru tragovi te ceste, no mogu je uočiti samo iskusni poznavatelji Velebita poput našeg Ive. Kada bi uspješno obavili posao, ljudi bi napravili feštu jer je prijevoz jambura bio vrlo opasan posao. Poslijepodne smo proveli u igraju i još jače učvrstili naše zajedništvo. Smijeha nije nedostajalo!

22. lipnja 2017.

Današnji je dan bio vrlo opuštajući, rekli bi „laganini“. U planinarstvu je potrebno odrediti jedan takav dan kako bi se dobro odmorili i napunili baterije. Prijepodne smo proveli sa gospođom Svjetlanom iz NP Sjeverni velebit koja nas je učila o posebnostima Velebita. Bila je ugodno iznenađena kojiko smo znali o Velebitu. Ostatak dana proveli smo u igranju oko doma, a vrhunac dana bilo je orijentacijsko natjecanje. Ivo nam je dao dobre upute, a naših dodatnih pitanja nije nedostajalo jer se većima prvi put susrela s takvom vrstom natjecanja. Svi su se vratili živi i zdravi te s nestrpljenjem iščekujemo rezultate. Večeras ponovno spremamo ruksak jer sutra upoznajemo Veliki Kozjak i baš mu se radujemo. I da! Danas je za ručak bio grah. Pravi planinarski! I bio je odličan!

23. lipnja 2017.

Jutro predzadnjeg dana je bilo vrlo sparno. Mislili smo da će padati kiša, no ništa od nje. Ruksake smo već spremali i znamo naš današnji cilj. Ništa nam ga neće omesti. Krenuli smo oko 10 sati. Danas smo bili na posebnom ispitu. Vodila nas je vodičica Anita, a vodičica Daniela pratila naš hod i ponašanje. Bila je ovo najdulja tura na Maloj planinarskoj školi. Polovicu puta hodali smo velebitskom cestom pa smo hod prikratili zabavnim igrama pogađanja riječi. Kako smo se morali koncentrirati zaboravili smo koliko smo hodali. Prije skretanja s velebitske ceste za vrh veliki Kozjak napravili smo stanku za okrjepu i toalet. Provjerili smo gojzerice i nastavili dalje. Na travnatom dijelu šume, napravili smo stanku za još jednu priču o Velebitu. Danas je s nama bila gospođa Ljiljana, nadzornica NP Sjeverni Velebit. Pričala nam je o svome poslu te zašto je bitno čuvati Velebit. Otkrila nam je da je upravo Veliki Kozjak njen najdraži velebitski vrh, iako ok nije u nadležnosti Nacionalnog parka Sjeverni Velebit već Parka prirode Velebit. Uspon do vrha Velikog Kozjaka pravi je planinarski pothvat. Sam vrh je stjenovit pa smo ponovno za uspon koristili i ruke i noge. Svi smo bez problema svladali, a odmor na samome vrhu je prava uživancija. Poručali smo, napravili zajedničku fotografiju i krenuli natrag prema domu. Po silasku s vrha do velebitske ceste ponovno su nas dočekale jaffa kekse i ukusan sok. Znali smo da je to djelo našeg Zokija. Iako nije planinario s nama, bio je s nama i to uvijek u pravi čas. Povratak je bio dug i spor jer smo već bilo jako umorni. No bili smo zadovoljni jer smo uložili puno energije i ostvarili postavljeni cilj. Međutim, večer je donijela nov izazov. Podijelili smo se u tri tima. Dobili smo nešto materijala (zamke, šatorska krila) i zadatak: napraviti bivak. Svi su se timovi primili posla jer nismo imalipuno vremena. Postavili smo temelje baš kad je vodičica Daniela fućnula za večeru. Poslije večere još smo imali priliku nastaviti naš rad, no ubrzo je pao mrak i morali smo prekinuti s poslom. Dečki su se dogovorili da će se ujutro ranije probuditi jer su do ocjenjivanje htjeli dovršiti svoj bivak baš onako kako su ga i zamislili.

24. lipnja 2017.

Danas je naš zadnji dan na Maloj planinarskoj školi na Velebitu. Danas dolaze roditelji, no mi još imamo posla. Treba dovršiti bivke. Dječaci su jutros ustali u 5.30 sati! Sami su organizirali buđenje i prionuli na posao. Do doručka su sve završili. Svi smo se divili njihovom trudu. I ostale ekipe su vrlo uspješno napravile svoje bivke. Nakon doručka pospremili smo i pomeli sobe jer pravilo nalaže da sve ostaviš onako kako si našao. To smo i poštivali. Voditelji škole podijelili su nam diplome o uspješno završenoj Maloj planinarskoj školi. Najbolji u orijentacijskom trčanju dobili su dodatnu diplomu za postignuti uspjeh. Svi smo bili nagrađeni i Dječjim planinarskim dnevnikom te planinarskim dnevnikom džepnog izdanja u koje ćemo moći zapisivati svoje planinarske dogodovštine. I Zoki nas je počastio lijepo ukrašenim kamenom koji će nas uvijek podsjećati na Malu planinarsku školu na Alanu 2017. godine. Za kraj smo se svi potpisali na veliki plakat koji će do idućeg ljeta stajati na pročelju PD Alan i svjedočiti o grupi malih planinara koji su proveli nezaboravnih tjedan dana u NP Sjeverni Velebit.