Što su Škalec i Vitez radili u Yosemiteu?

četvrtak, 16.11.2017.

Govorili su nam da će biti teško i da treba dosta spustiti kriterije, ali baš u tolikoj mjeri... Želja nam je bila slobodno ispenjati smjer Freerider koji se nalazi u stijeni El Capitana i koji je po ocjenama najlakši smjer (koji se može ispenjati slobodnim stilom), ali planovi su tu da se mijenjaju...

U Varaždinu se nalazim s Ivekom (Ivan Vitez) od kuda se vozimo prema Beču gdje se ukrcavamo na avion za Amsterdam i tamo presjedamo za San Francisco. Slijećemo na aerodrom u San Franciscu gdje nas dvojica carinika poduže ispituju jer misle da se kanimo baviti nekakvim ilegalnim aktivnostima u dolini Yosemite i traže nas točnu adresu gdje ćemo spavati, a mi nikako da im objasnimo da kampovi tamo nemaju adresu. Uspijevamo to nekako riješiti i nalazimo se s Pericom Levatićem i Viktorom Marohnićem koji su sat vremena prije nas sletjeli iz New Yorka i čekali nas ispred aerodroma u rent-a-caru. Njih dvojica su također prisustvovali na susretu penjača u organizaciji American Alpine Club-a. Mi smo na susret išli u organizaciji Hrvatskog planinarskog saveza kojem bih se ovom prilikom još jednom zahvalio na tome. Susret je trajao tjedan dana i sve pohvale na organizaciji, ali nam se činilo da je susret prije svega osmišljen za penjače početnike koji tamo uče osnovne tehnike penjanja i osiguravanja u stijeni. Na radionicama su se učile stvari poput postavljanja osiguranja, izrade sidrišta, penjanja smjera od više dužina itd. Moram priznati da nismo sudjelovali na većini radionica jer smo smatrali da to sve znamo i radije smo samostalno penjali smjerove u dolini. Hrana je na susretu bila odlična.

Plan nam je bio prvi tjedan se upenjavati i što bolje priviknuti na pukotine i neosigurane smjerove koji prevladavaju u dolini. Većinom penjemo kratke i neosigurane smjerove na penjalištima Cookie Cliff i Pat and Jack. Moja velika želja je bila i slobodno popeti legendarni smjer Separate Reality ocjene 5.11d, a u tome sam i uspio nakon tri dana i šest pokušaja. Njegova ocjena bi u prijevodu bila 7a, a to sve govori o tome koliko je penjanje tamo različito i nama (naviklima na vapnenac) teško. Već prvi tjedan nam je postalo jasno da će biti jako teško ili gotovo nemoguće popeti Freerider slobodno i zbog toga pomalo odustajemo od te ideje. Jednostavno nismo bili dovoljno pripremljeni za penjanje pukotina i granita, a tri tjedna je prekratak period da bi se dobro upenjali.

Nakon tjedan dana provedenih u Yellow Pine kampu, u kojem se susret i održavao, selimo u Camp 4 i tamo ostajemo narednih dva tjedna. Slobodno penjemo i neke duže smjerove poput Serenity Crack i Sons of Yesterday. Zaputili smo se i u Freeblast (prvih 10 dužina Salathe Wall-a), ali smo odustali nakon pete dužine zbog nesnosnih vrućina. Okušali smo se i u smjeru The Rostrum, ali smo i tamo bili jednake sreće pa zbog velike gužve i naše slabe motivacije odustajemo nakon treće dužine. Htjeli smo pod svaku cijenu ispenjati neki od smjerova u stijeni El Capitana i izbor je pao na najpoznatiji od svih - The Nose. Vodili smo se time da ako već moramo penjati tehnički, neka to onda bude smjer koji ćemo moći ispenjati u što kraćem roku.

Uzimamo dva dana odmora kako bi se što bolje pripremili za The Nose, boce za vodu skupljamo po smeću, a kladivo smo napravili od cijevi sjedala bicikla. Planirali smo da nam za uspon treba tri dana, ali zbog mogućih gužvi u smjeru smo uzeli viška vode i hrane, za 3.5 - 4 dana. Dolazimo vrlo rano pod smjer, ali smo tek treći navez ispod smjera. Svu opremu i vodu nosimo sa sobom jer nismo ništa ostavljali na Sickle Ledge-u (uobičajena je praksa da se dan ili dva ranije dio opreme podigne na četvrtu dužinu, spusti se dolje i odmori te tek onda ulazi u smjer). Na prvoj dužini čujemo neko komešanje i navijanje i doznajemo da dvojica lokalnih penjača pokušavaju oboriti brzinski rekord u smjeru The Nose. Mislim da smo mi uspjeli doći do treće dužine, a oni su već bili na vrhu, postavili su novi rekord - 2:19:44. Mi smo smjer ispenjali za 3.5 dana (zvuči bolje nego da kažemo 4 dana), tj. tri noći smo proveli u smjeru. Što se tiče tehničkog penjanja, smjer nije nimalo zahtjevan, od opreme smo koristili samo i isključivo 'friendove'. Nismo se ni trudili neke od dužina popeti slobodno, a cijelu drugu polovicu smjera smo popeli u tenisicama. Jedini problem u smjeru su konstantne gužve, koje mogu biti nezgodne zbog ograničenih mjesta za spavanje (pogotovo ako nemate portaledge, a mi nismo imali..) i vode koju nosite. Jako lijepo iskustvo koje bih preporučio svakome tko se malo ozbiljnije penje.

Nakon smjera The Nose smo se još okušali i u poznatom boulder problemu Midnight Lightning, ali ovoga puta bez uspjeha.

Popis popetih smjerova:

Ivan Vitez: Meat grinder 5.9 - flash; Beverly's Tower 5.10a - flash; Outer Limits 5.10b - flash; Crack-A-Go-Go 5.11c - flash; Desperado Straights 5.10b - flash; Serenity Crack 5.10d - flash (3 dužine); Sons of Yesterday 5.10b - flash (6 dužina); The Nose 5.8 C2 (28 dužina)

Siniša Škalec: Meat grinder 5.9 - OS; Beverly's Tower 5.10a - OS; Outer Limits 5.10b - OS; Crack-A-Go-Go 5.11c - OS; The Tube 5.11a - flash; Desperado Straights 5.10b - OS; Conductor Crack 5.10d - flash; Separate Reality 5.11d - RP; Serenity Crack 5.10d - flash (3 dužine); Sons of Yesterday 5.10b - flash (6 dužina); The Nose 5.8 C2 (28 dužina)

Ovim putem bih se još jednom zahvalio svima koji nam pomogli u realizaciji ovoga projekta:

- Hrvatski planinarski savez

- Iglu Šport

- Nacionalni park Paklenica

- BIM Sport

- Galix d.o.o.

Hvala i svima ostalima koji su nam pomogli i posudili opremu!

Siniša Škalec